Nemilosrdne aljaške zime nisu poštedjele niti Kennecott, nekoć grad duhova koji se uzdiže se iz divljine planinskog krajolika Nacionalnog parka St Elias. Početkom 20. stoljeća, ubrzo nakon što su otkrivene masivne zelene litice bakra, Kennecott je postao dom stotinama stanovnika koji su poželjeli izvući što se moglo od mineralnog blaga.
U to je vrijeme rasla potražnja za elektrifikacijom, a samim time i materijalima električnih vodiča. 1911. godine preko negostoljubivog terena niknula je željeznička pruga, a rudnik je bio spreman za naporan rad. Grad je imao i bolnicu, školu, rekreacijske sadržaje, trgovinu i čak mljekaru. Vrijeme se kratilo klizanjem i društvenim događanjima. No dobra vremena nisu trajala zauvijek.
Rudnik se zatvorio 1938. nakon što su se rude iscrpile, a svjetske cijene bakra pale. Napušteni grad ponovno se počeo vraćati divljini: zgrade su se polako rušile, a ljudi su odlazili. No sredinom sedamdesetih godina Kennecott je ponovno probudio zanimanje, ali taj put hipija koji su tražili slobodu od okova gradova. Iako ondje nije bilo posla, Kennecott je postao svojevrsno utočište, mjesto za bijeg. Danas u grad duhova dolaze izletnici koji šetaju ulicama Kennecotta, zamišljajući kako je nekoć izgledao život na rubu svijeta.
