Poštovanje Đurđice, ometamo li vas u treningu?
Uvijek! Kad otvorim oči, poput pravog ovisnika odmah slažem program treninga u glavi, no danas je ponedjeljak, od nedavno moj najdraži dan, dan odmora!
Recite nam, kako ste uspjeli spojiti nespojivo, odnosno biti životna suputnica jednom od najboljih vinara Istre, Ivici Matoševiću, i trčati maratone?
Često mi u zadnje vrijeme dolazi ona poznata poslovica “Pazi što poželiš - moglo bi ti se ostvariti.“ Pa sam tako prvo zavoljela malvaziju i poželjela upoznati vinara na bijelom konju, a danas, osim što guštamo vina i dobru papicu, volimo i trčati zajedno… Još nam nije jasno koja je to droga, ali ne popušta, valjda su se naše suprotnosti pomiješale i stvorile strašnu ovisnost o putovanjima, trčanju i općenito životnim ekstremnim radostima! I divno je!
Kad je sve počelo?
Počelo je kod Krauthakera na Vincekovu 2011., nakon cjelodnevnog „kušanja“ vina i predobrih slavonskih delicija. Tada, u sitne noćne sate u „nesvjesnom“ stanju, pada opklada da ću te godine u rujnu otrčati „Marathon du Medoc“. To isto jutro na kasnom doručku, dok su vinske mušice još zujale oko naših teških glava, vraćanjem filma unazad netko se sjetio tog sudbinskog podatka, i jednostavno nisam imala kuda! I tako sam u travnju 2011. počela trenirati za Bordeaux, napoznatiji vinski maraton na svijetu. Moram napomenuti da su do tada svi maratonci za mene bili vanzemaljci, ali doslovno. Moja najduža trka do tada bila su dva kilometra u komadu, pa hoduckanje, pa još jedan kilometar, i to jedva!
Koliko trenirate dnevno?
Prošle godine sam u Poreču odradila dugi triatlon, 1,9 km plivanja, 85 km bajka i 20 km trčanja, i to totalno nespremna. Deset dana prije utrke dobila sam cestovni bajk, i sedam dana učila voziti nešto od čega bih se prije godinu dana naježila od straha kad bih ga vidjela iz sigurne utrobe mog auta - najuže odijelo na najužem biciklu s najviše brzina na svijetu. Malo si krhak u tome, znaš... No, zarazih se tim triatlonskim virusom, i sad svaki dan naizmjenično treniram plivanje, trčanje i brzinski bicikl, u prosjeku 2-3 sata, ponekad i dvaput dnevno. Samo mi ponedjeljak ne diraj!
Koliko ste uopće istrčali u to kratko vrijeme maratoniziranja od 2011. do danas?
Od svog prvog istrčanog maratona u Medocu pa do danas, istrčala sam ih 7 (u Barceloni sam išla 3.45!), i više od 20 polumaratona, treking po Golom Otoku, tri Istarske zimske lige, hash running u vijetnamskom Saigonu i jedan Half Iron Man, što sama, što s mojim omiljenim vinarom. Naš odabir trčanja maratona uvijek je povezan s hedonizmom jer moraš imati neku pozitivnu svijetlu točku da bi istrčao tih 42,195 metara, pa smo tako skupa istrčali Barcelonu, San Sebastian, Pariz, Medoc 2 puta, New York, Tromso, polumaratone Lanzarotu, Tasmaniju, Veronu...
Na što ste najponosniji?
Najponosnija sam kad nakon maratona, ili bilo koje utrke dobijem naslov Finisher. Jednom kad postaneš Finisher, tada si zakoračio u potpuno novu dimenziju života - ta linija koju prijeđeš nakon 42.195 metara, učini boljeg čovjeka od tebe, da si sretniji sa sitnicama nego s velikim skupim prolaznim stvarima, da cijeniš ljude po njihovoj iskrenosti, a ne po materijalnom stanju, da se na dan smiješ 50% više, da uživaš u prirodi, da svaki vikend i slobodno vrijeme provodiš vani, i još puno dobrih stvari. Zbog kojih si u konačnici - sretan! Eto, to znači biti Finisher maratonac!
Na što liči Marathon du Médoc?
Marathon du Medoc je bajka za trkače i ljubitelje vina! To je maraton u srcu Bordeauxa, trčiš kroz 26 najljepših vinskih dvoraca na Planetu, svakih 5 km imaš okrepu, a svaki dvorac ti pruža najbolja vina, hranu i živu muziku. Uz cestu te ohrabruje najbolja publika na svijetu, iskreni ljudi koji se dive tvojoj ludosti da otrčiš stazu. Svaki put dok trčim, od silnih se emocija barem triput rasplačem, kad vas male dječje ručice nude bombonima, kad nepokretni stari ljudi sjede uz cestu i nasmiješeno plješću, kad za vama trči domaćica i nudi svoje kolače - suze same poteku jer to je namijenjeno tebi, meni, njoj, „luđacima“ koji nemalo puta padnu, onesvijeste se, odustanu u suzama... Maraton je u biti jedan život koji proživiš u 42,195 km. U Medocu vas prate tri helikoptera s filmskim ekipama, plemići na konjima, vatrogasci koji vas prskaju vodom, bolničari u bijelim kutama (zbog velike vrućine imaju samo kratke hlače ispod - njihove gole noge užasno smiješno izgledaju) trče s nosilima kroz vinograde, jer kombi hitne ne smije voziti osim po cesti, a to je u Medocu tek 30% staze. Ispraćaju vas na startu vojni avioni, koji rade akrobacije i šaraju nebo bojama, i ono najvažnije - u Medocu morate biti maskirani. Zadnji put sam bila ljetna Baka Mrazica (greška, jer je bilo 35 u hladu), zajedno s još 11.000 veselih maskiranih ljudi, tako da je cijeli maraton čista sreća!
Može li jedan hedonist poput Ribafisha izdržati trku, i koje su posljedice ako završi pijan i sretan u jarku?
Koliko voliš pojesti i popiti, ti si idealan čovjek za Medoc! To je tvoj svijet, ako se prijaviš završit ćeš ga, jer će te adrenalin trenutno ponijeti. No, POZOR! Tamo oko 37. kilometra nestaje sva čarolija, nema više dvoraca, samo ravnica i odbačene maske, šljemovi, perike, klaunski nosovi, grudnjaci br. 10... Tu padaju oni koji se nisu pripremili, tu se uz cestu pikaju infuzije, polijevaju se vodom oni koji samo vrte očima, masiraju se ekstremiteti uz najglasnije promuklo zavijanje jadnika koji će te godine teško biti Finisheri. Ali od 39. kilometra se nude friške oštrige (ne preporučam, iz vlastitog iskustva, nisam ju mogla gutnuti do kraja pa sam onako izmučena, potpuno iscrpljena vratila u prirodu – mislim da nije preživjela), steakovi, sladoledi, pa morate otplesati macarenu na četrdesetom kilometru, itd. I onda, onda dolazi cilj!! „JA SAM SVEMIR“ osjećaj preplavi cijelo obamrlo tijelo koje gori i hladi u nekoj čudnoj groznici, a čeka te medalja i boca vina1 Finisher-Ribafish, priznaj da si se sad napalio!
Jesam isplivao Pharos, ali ovo je ubojito... Kažete, grudnjaci broj 10!? Nego, kome biste ga preporučili?
Preporučam ga samo zaljubljenicima u vino, zabavu i trčanje, jer tu nema natjecanja. To je i najduži maraton na svijetu, jer nakon par chateaua, vaš trk će bit totalno vijugav, pa se ne kaže bez veze da je Medoc u biti - ultra maraton!
Koliko košta prijava, koliko otprilike smještaj, i gdje je to u Francuskoj?
Prijava je oko 80 eura, smještaj nije skup jer možete naći privatne apartmane. Ne smijete zaboraviti, da ako volite francusku kuhinju, onda ćete tamo biti na najboljem mjestu, od brizli, bubrega, jezika, puževa, jetri… Mmm... Zato ostavite još koji dan za uživanje jer prije maratona ne preporučam nikakve novitete u prehrani!
Hoćete li ići opet, ili imate nešto pametnije, ili luđe u vidu?
Svakako ću se još vratiti u Medoc, Ivica je dogodine također završio maraton, no tada je shvatio da to nikako nije šala, iako tako izgleda. No, nakon tog maratona odlučio je da i Istra ima Medoc! Nema doduše takve glamurozne dvorce, ali ima jednako dobre ljude i finu pitku malvaziju! Ove godine 7. rujna održat će se 1. Parencana wine run maraton!
Moj plan ove godine je Ironman u Mallorci, 27. rujna. Pakleni plan počeo je s profesionalnim trenerom sredinom veljače - 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikla i 42 km trčanja! Znam da nisam normalna, no moj dragi je rekao da ja to mogu, i da je to naš zajednički cilj! Nemoguće je pripremiti se i odlučiti se na takav podhvat bez podrške i ljubavi u obitelji. Taj IM posvetit ću ljubavi i mojoj djeci, Maksin, Petri i Damjanu. Ove nedelje 13. travnja trčim u Rotterdamu svoj osmi maraton, onako iz gušta, a to mi je ujedno i zadnji ove godine zbog priprema za Iron Mana. Trčao bi i Ivica, no nažalost, viroza ga je ove godine predugo držala pa se nije uspio pripremiti. Svejedno, nakon Finisha idemo guštati u dobar restoran!
Da zaključim. Svaka godina ima svoja doba, promjene, boje, svoje jače i slabije kiše, oluje, voćnjake i plodove. I nakon zime ponovno za isto drvo, zemlju, nebo - kreće proljeće. Zašto bi čovjek uvijek išao prema zimi? Ja sad u svojoj, još ne navršenoj pedestoj idem ka proljeću i super mi je!
Đurđice, što reći nego, puno sreće, i rasturite kao i uvijek do sada!
