Sluzavo, ima miris na amonijak, ali je superzdravo – tako bi se u nekoliko riječi mogao opisati natto, japansko jelo koje diže puno prašine u krugu ljubitelja azijske kuhinje.
To jelo od fermentirane soje, ili voliš ili mrziš – a polako se i Hrvati upoznaju s nattom koji se može kušati u nekim azijskim restoranima, ili kupiti u pojedinim trgovinama. No iako u njemu nužno ne uživaju, Japanci jedu natto i nerijetko ga imaju u hladnjaku, kao što zapadnjaci imaju sir i jogurt na dohvat ruke.
No zašto je natto tako zdrav? Bolje zdravlje želuca i crijeva, manji rizik od moždanog udara i srčanog udara uvjerljivi su razlozi da se japanski specijalitet, koji obiluje proteinima, vitaminima (K, B6 i E), željezom i vlaknima, ponekad nađe na tanjuru.
No fermentirana soja bila je sastavni dio japanske prehrane davno prije znanstvenih istraživanja o njezinim nutritivnim kvalitetama. Navodno je natto došao iz Japana u Kinu u prvom stoljeću. S vremenom je postao popularan i među bogatašima i ratnicima te se zajedno s tofuom udomaćio u vegetarijanskoj kuhinji.
U 17. stoljeću počeli su se zapisivati recepti za fermentaciju kod kuće, a danas ga Japanci prodaju u gotovo svakoj trgovini, često u pakiranju s tareom (umak sličan sojinom) i karashijem (vrsta senfa).
Za pripremu je dovoljno pomiješati sve tri komponente i poslužiti ih s rižom. Ponekad se dodaje i mladi luk i jaje. U Japanu se natto najčešće jede za doručak, ali poslužuje i za večeru ili u restoranima, kao dodatak raznim jelima.
Među hrabrijim kuharima ima i onih koji ga stavljaju na pizzu ili sladoled te poslužuju s krafnama. Poznavatelji kažu da se natto treba dobro promiješati prije jela – i to 100 puta kako bi se razvila specifična "pjena" i okus umamija.
