Galerija
Milijarde i milijarde ptica selica svake jeseni kreću na put u daleka zimovališta, a u proljeće se vraćaju – doma, u svoja gnjezdilišta. Njihov je put pun opasnosti i izazova, ali još uvijek - i tajni.
Ljudi su odavno primijetili seobu ptica i imali razne teorije. Ona koja je bila prilično popularna u 17. stoljeću tvrdila je da odlaze ni manje ni više nego – na mjesec. Smatrao je to svećenik Charles Morton, ali je istovremeno dao nešto bolji odgovor na pitanje zašto se ptice sele - nagađao je da bi se uzrok mogu kriti u dostupnosti hrane i promjeni vremena, što danas znamo da je točno.
Mjesec se još spominjao u istraživanju ove teme. Zapravo, više se – koristio. Naime, "promatranje mjeseca" bila je jedna od ranih metoda u proučavanju seobe ptica - uz pomoć teleskopa brojale su se siluete ptica koje prolaze ispred punog mjeseca.
Roda koja je ubijena dvaput
Prvi opipljivi dokaz o seobi dao je nesretni Rodan Strijela ili Pfeilstorch. Naime, jedan je Nijemac u Njemačkoj ustrijelio rodu čiji je vrat probadalo veliko koplje za koje se pokazalo se da je napravljeno u Africi, a i danas je zajedno sa Pfeilstorchom izloženo u prirodoslovnom muzeju Sveučilišta u Rostocku.
Spekulaciju Charlesa Mortona da se ptice sele kako bi pronašle hranu potvrdila je i kasnija znanost, kao i to da se ptice selice vole gnijezditi na istom mjestu svake godine, odnosno - gnijezdilišta smatraju domom. Svaka vrsta selica ima svoje migracijske obrasce. Većina ih zna da je vrijeme za polazak kada se temperature snize, dan postane kraći, a hranu je sve teže pronaći.
Ali kako znaju kamo idu i – kojim putem? Znamo da se ptice koje lete danju orijentiraju prema suncu. Ako dakle lete na jug, znaju da će im sunce na zalasku biti s desne strane. Druge se, zahvaljujući magnetitu u kljunu, koriste Zemljinim magnetskim poljem kao kartom, a neke čak i osjetilom mirisa. Kod nekih vrsta je primijećeno da koriste više načina orijentacije. Noćne pak ptice, odnosno one koje lete noću, mogu razlikovati zviježđa (to je dokazao u planetarijima) i navigiraju prema položaju zvijezda.
Visinske pripreme
Niže noćne temperature također smanjuju opasnost od pregrijavanja, pa i potrebu za zaustavljanjem. Noću ima manje grabežljivaca i oni se slabije snalaze u mraku pa su tada i čitava jata sigurnija. Osim toga, atmosferski zrak obično je mirniji i ima manje vrtloga nego danju. Ipak, u današnje je vrijeme let preko ljudima nastanjenih područja sve opasniji za ptice zbog raznih visokih infrastrukturnih poput komunikacijskih i televizijskih tornjeva koji privlače i dezorijentiraju ptice.
Zašto ptice lete u V formaciji?
Ptice lete u različitim formacijama, pogađate, isto s razlogom. Tako primjerice jato u obliku slova V koje se u dva kraka širi od čela omogućuje guskama da se u letu vide i komuniciraju, a vrtlog koji krilima stvaraju ptice na početku jata olakšava let onima na začelju.
Let na tako velike udaljenosti (dotaknut ćemo se toga i koliko velike) traži i jako puno energije, pa se ptice dugo i fizički pripremaju za put. Gomilaju masnoću, a mogu i udvostručiti težinu prije odlaska. Prije leta srce i mišići koje ptice koriste za let rastu, dok im se drugi organi privremeno smanjuju, a dijelovi probavnih organa privremeno se apsorbiraju u tijelo.
Koje ptice selice najdulje, a koje najviše lete?
Tijekom godišnjeg ciklusa seobe, neke ptice prelaze i do devedeset tisuća kilometara, a rekorderi su arktičke čigre koje lete od Arktika na sjeveru do Antarktike na jugu. Pa nazad. Laponska muljača (Limosa lapponica) leti prosječno jedanaest tisuća kilometara od Aljaske do Novog Zelanda bez prestanka – i to u komadu. Visinski su rekorderi indijske guske (Anser indicus), koje tijekom selidbe prođu oko pet tisuća kilometara, ali kako su im na putu od Mongolije, Tibetanske visoravni i sjeverne Kine, odakle kreću, Himalaje, da bi ih preletjele moraju doseći visinu i od sedam tisuća metara – i to bez pomoći vjetra.
Najbrža su jata šljuke livadarke (Gallinago media), koja, također bez pomoći vjetra, mogu dostići brzinu i od impresivnih 97 kilometara na sat.
