Zahvaljujete li vi svojim vozačima busa na sigurnoj i ugodnoj vožnji? Da, znamo, postoje i oni koje bismo najradije opsovali, no nastojimo se koncentrirati na lijepe stvari. Kod nas ovo baš i nije česta praksa, premda je sasvim normalno zahvaliti se prodavačici, doktorima, učiteljima…
No, što je s onima koji provode dane sami za svojim volanom, držeći u rukama živote i karijere (jer važno je ne zakasniti na posao) svojih putnika?
U nekim državama ovo je potpuno normalno. Primjerice, ovo ćete često imati prilike vidjeti u Irskoj, Engleskoj, Kanadi, Novom Zelandu, dijelovima Sjedinjenih Američkih Država…
Britanci sami za sebe kažu kako su narod sklon kurtoaznim gestama koje često proizlaze iz njih gotovo instinktivno. Pa su tako skloni zahvaliti se prodavačima (čak i kad ništa ne kupe) ili čak šefu na kraju radnog dana.
S druge strane, kad se na internetskim forumima potegnulo pitanje zahvaljivanja vozačima busa, javili su se i Balkanci koji su odmah napomenuli nekoliko stvari. Prva je ta da su vozači busa često živčani i ne voze dobro, a druga je ta da sam raspored autobusa to ne omogućuje jer je izlaz na prva vrata zabranjen.
Ubacili su se i stanovnici Indije koji su šaljivo nadodali kako je u Indiji komunikacija s vozačem sasvim normalna – svađanje oko karte, cijena karte, točke gdje bus treba stati radi iskrcaja putnika, neuzvraćenog ostatka novaca i slično.
Ne zahvaljuju se naročito ni Finci ni Singapurci koji se rukovode mišljenjem kako „vozači ionako samo rade svoj posao“.
Za kraj rasprave, javio se i londonski vozač busa koji je izjavio kako od srca cijeni ove male, ali važne geste. „Svaki dan se susrećemo s verbalnim napadima, pljuvanjem, povraćanjem, onima koji vam se unose u lice, a često gledamo i teške prometne nesreće. Posao je stresan i nakon dugog napornog dana, jedno malo „hvala“ puno znači – vjerujte mi.“
