Samuraji (bushi) ili “oni koji služe,” glasoviti su ratnici koji su obilježili ratno feudalno doba Japana. Živjeli su prema pravilima i kodeksu koji se kasnije nazvao bušido, što znači put ratnika, koji nalaže da čovjek mora biti odan svom gospodaru, mora biti discipliniran i poštovati druge. Prema tradiciji, samuraji koji su napustili svoga gospodara prema kodeksu su trebali počiniti ritualno samoubojstvo, a oni koji to nisu učinili postajali su „skitnice“, odnosno ronini. Razlog zbog kojega je ostao bez gospodara mogao je biti gospodareva smrt, pad gospodara s vlasti ili gubitak moći ili nakon što je izgubio gospodarevu sklonost ili povlastice. Iako su najpoznatiji kao ratnici, Samuraji su bili obrazovana, politički aktivna elitna klasa. Njihovi dugački mačevi, katane, imali su posebno značenje – predstavljali su dušu samuraja. Wakizashi odnosno kraći i tanji mač s katanom čini daisho, koji se prenosio s generacije na generaciju kao obiteljsko nasljeđe.Katane se izrađuju od posebnog čelika (tamahagane) koji karakterizira viši sadržaj ugljika, kako bi se dobila čvršća oštrica. Proces dobivanja sirovine počinje topljenjem drvenog ugljena i dvije vrste željeznog pijeska u posebnoj peći (tatara) na temperaturi višoj od oko 1000 stupnjeva Celzija. Vrhunske katane imale su više od 33 tisuće slojeva koji se dobivaju zagrijavanjem i savijanjem čelika.
Borba na konju
Prvi samuraji koristili su ravne oštrice iz Kine i Koreje. Prepoznatljiva, zakrivljena oštrica razvijena je tek kada su se samuraji počeli češće boriti na konju jer je bila prikladnija za takvu borbu. Međutim, verziju katane s ravnim oštricama nindže, odnosno shinobi su i dalje nastavile koristiti.
Duša samuraja
Nekoć su katane u Japanu mogli nositi samo samurajski ratnici, a oni pripadnici niže klase koji bi prekršili to pravilo često bi nastradali. Tradicionalno, samuraji su davali imena svojim mačevima jer se smatralo da su produžetak njihove duše. Ako bi samuraj izgubio svoju čast, katana ili wakizashi trebala je završiti njihov život u ritualnom samoubojstvu poznatom kao seppuku.
Vjerska ceremonija
Drevni kovači bi prije izrade mačeva morali proći sveti obred koji je uključivao post, suzdržavanje od seksa, a ponekad čak i odlazak na hodočašće. Tijekom cijelog procesa izrade katane kovači bi svakodnevno odlazili do vodopada ili se polijevali hladnom vodom, čitajući svete tekstove.
Oštrica i tsuba
Oštrice koje su izradili najpriznatiji i najelitniji kovači smatraju se neprocjenjivim nacionalnim blagom u Japanu. Iako je oštrica ključni dio mača, drugi dijelovi također itekako utječu na njegovu vrijednosti. Za mnoge kolekcionare važan dio katane je tsuba, štitnik uglavnom ovalnog ili četvrtastog oblika koji pridonosi boljoj kontroli oružja i zaštiti ruku. Tsube su uglavnom pomno ukrašene, a postoje čitavi naraštaji majstora koji bi izrađivali samo taj dio mača. Japanske obitelji samurajskih korijena ponekad imaju svoje familijarne grbove (mon) urezane u tsube.
Poliranje je pola posla
Bez pravilnog poliranja kvaliteta mača nikada ne bi izašla na vidjelo, a sami proces može potrajati i dulje od kovanja oštrice. Koristeći različite materijale, čelik dobiva briljantan sjaj koji katanu pretvara u pravo umjetničko djelo, a za tako nešto potrebno je iznimno znanje i vještina. Zbog toga bi se majstori poliranja trebali usavršavati pet godina prije nego što bi dobili priliku za rad.
Testiranje katane
Tijekom razdoblja Edo postojao je službeni odjel za testiranje oružja kako bi se odredila njihova kvaliteta. Japanski majstori moć katane bi demonstrirali na tijelima pokojnih osuđenika, često naslaganima jedna na druge. Najgore prijestupnike bi ponekad ostavili na životu. Sam proces je bio i dio obuke neiskusnih samuraja.
Nekad i sad
Ovlašteni kovači u Japanu i dana izrađuju oštrice na isti način na koji se to radilo prije nekoliko stoljeća. Zahvaljujući Društvu za očuvanje japanskog mača, postoje stroge smjernice za izradu oštrica kako bi se osiguralo da moderne japanske katane budu najviše kvalitete - jednake, ako ne i veće od onih kovanih u 16. stoljeću.
