Matterhorn je sa svojih 4478 metara jedan od najviših alpskih vrhova, zaštitni znak Švicarske, prepoznatljiv i zbog čokolade Toblerone na čijem je omotu bio i čiji je trokutasti oblik nadahnuo. Gol i oštar vrh oblika piramide dominira čitavim krajolikom i izgleda baš kako ga i njemačko ime opisuje – kao rog koji se izdiže iz doline, iz njezina najšireg dijela gdje je izrastao Zermatt.
Nalazi se na granici Italije i Švicarske, odnosno granica prolazi samim vrhom, a Talijani ga nazivaju Monte Cervino. Iako su još od srednjeg vijeka ovuda prolazili brojni putevi, najviši prolazi preko prijevoja na 3200 metara nadmorske visine, a sve iznad toga dugo se nije ni pokušavalo doseći. Legenda kaže da na vrhu živi vrag koji kad se naljuti baca snijeg, led i stijene u provalije dublje od 1000 metara.
Kada su krajem 18. i početkom 19. stoljeća dosegnuti i nikada ranije dosegnuti alpski vrhovi, Matterhorn je i dalje odolijevao penjačima. Mont Blanc, najviši vrh Alpa, savladan je još 1786., a s razvojem organiziranoga planinarstva početkom 19. stoljeća ispenjana je većina visokih alpskih vrhova.
Zato je 14. srpnja 1865. zabilježen kao veliki dan u povijesti alpinizma jer je tada sedmeročlana grupa prevođena Edwardom Whymperom stigla na vrh Matterhorna. Peh ili onaj ljuti vrag iz legende upleli su se na silasku i samo su se trojica vratila, pa je tragedija neodvojiva od priče o prvom uspješnom usponu na Matterhorn. Planina Smrti kako je ponekad nazivaju, kao da se osvećuje svojim pohoditeljimao - od Whymperova uspješnog uzela više od 500 života.
O tome koliko ga je Matterhorn privukao Whymper je pisao u svojim memoarima Scrambles Among the Alps. Prije ovog uspona koji je ušao u povijest planinarstva i alpinizma, Whymper je u manje od četiri godine imao čak sedam neuspješnih pokušaja. Penjao je uglavnom s lokalnim vodičem Jean-Antoineom Carrelom, koji je koji je također silno želio stići do vrha.
Pokušavali su se, kao i mnogi prije njih, popesti i sa švicarske strane preko grebena Hörnli i s talijanske strane preko Creste del Leone. Na kraju su se ružno razišli oko toga kojim putem krenuti, pa je uspon to ljeto, 1865. postao natjecanje. Iako su zajedno trebali krenuti sa švicarske strane, u zadnji čas i bez Whymperova znanja, Carrel je odlučio s talijanskom ekipom pokušati uz Crestu del Leone strane.
Whymper ipak nije odustao. Prema planu dolazi u Švicarsku, okuplja ekipu različite razine iskustva, spremnosti i opremljenosti, i hrabro kreću prema vrhu. Ekipu su uz Whympera činila još tri planinska vodiča: Michel Croz iz Chamonixa te Peter Taugwalder (otac) i Peter Taugwalder (sin) iz Zermatta. Ostala su trojica bili Britanci, velečasni Charles Hudson, Lord Francis Douglas i Douglas Robert Hadow.
Na putu prema vrhu sreli su Carrelovu grupu Talijana, ali su ih otjerali vikom i – kamenjem. Preko sjevernoga zida prvi je put uspješno ispenjan uspon sa švicarske strane, a prvi je na vrhu bio Whymper.
Nakon trijumfa na vrhu, silazak se pretvorio u tragediju. Tijekom spuštanja prva četvorica penjača pala su provaliju duboku 1200 metara preko sjevernog zida.
Dogodilo se to u trenutku kada je Croz došao ispred Hadowa da mu pomogne, a ovaj se poskliznuo i gurnuo Croza koji je za sobom povukao i navezanu trojicu. Uže je puklo nakon četvrtoga i spasilo Whympera i Taugwaldere od jednake sudbine koji su se vratili u Zermatt u stanju šoka.
Tri tijela pronađena su nekoliko dana kasnije na ledenjaku Matterhorn. Bili su to Croz, Hadow i Hudson i pokopani su kod crkve u Zermattu, na mjestu koje je kasnije nažalost postalo – Alpinističko groblje. Tijelo grofa Douglasa nikada nije pronađeno.
Tužan prizor omiljenog mjesta imućnih: Hotel koji je ostao bez svoje glavne atrakcije
