Litra arganovog ulja može koštati i do dvije tisuće kuna, što ga čini jednim od najskupljih jestivih ulja na svijetu. Prije nešto više od 20 godina njegova proizvodnja je bila ograničena tek na marokanska sela. S vremenom se proizvodnja cijenjenog ulja transformirala u industriju vrijednu milijarde dolara. Skupocjeni argan se većinom koristi u kozmetičkim proizvodima i marokanskoj kuhinji.
Dobiva se iz oraha drveta argana, koji se ondje naziva „drvetom života“, porijeklom iz uskog polupustinjskog pojasa između atlantske obale i planine Atlas. Berberi na sjeveru Afrike stoljećima koriste sjeme argana, a način na koji se dobiva nije se mijenjao godinama. Prva faza proizvodnje je sakupljanje plodova kada dozriju, posmeđe i s drveta padnu na tlo. Zatim se argan suši na suncu te ručno ljušti kako bi se odvojili mesnati vanjski slojevi.
Arganov orah potom treba razbiti na poseban način kako bi se došlo do jezgre bogate uljem. Taj je korak osobito osjetljiv jer je potrebno poznavati tehniku da se orah ne zdrobi. Za litru ulja potrebno je 40 kilograma voća, odnosno 20 kilograma oraha. Orasi se potom tradicionalno melju posebnom metodom koja se u Maroku uči generaciju za generacijom. Za takav je postupak potrebno i dva sata za litru, dok je stroju potrebno tek pet minuta.
Kad se zbroji sav ručni rad koji je potreban za litru „crvenog zlata“, jednoj osobi je za to potrebno je čak 24 sata. Gnječenje mljevene smjese rukama bio je ženski posao, a nakon što su stručnjaci uočili da njihove ruke nemaju ožiljaka i bora došlo se do saznanja o dobrobitima ulja. U posljednjih 20 godina proizvodnja arganovog ulja je „ekspodirala“. Od skromnih 200 litara prodaja je narasla do tisuće tona godišnje.
Ostaci voćne pulpe prodaju se kao hrana za životinje, posebno za koze koje su izvorno povezane sa stablom argana. U nekim se krajevima Maroka pušta koze da se popnu na drveće i slobodno brste plodove.
Zatim se sakupljaju jezgre iz njihovih izmeta, čime se štedi vrijeme na naporan posao gnječenja. Danas se koze većinom koriste kao turistička atrakcija jer su stručnjaci zaključili da tegobe i bolesti životinje mogu utjecati na kvalitetu ulja. Borci za prava životinja su protiv te prakse jer se koze često iskorištavaju – vežu se za drvo flaksom kako turisti ne bi vidjeli kako je cijela priča iscenirana, a koze ne mogu sići. Upozoravaju i kako nema ništa čarobno u tom prizoru nego je riječ o pukoj okrutnosti radi dodatne zarade.
