Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), rođena Karlovčanka, književnica, Ilirka, planinarka, odgajateljica, osnivačica prve privatne djevojačke škole… bez ikakve sumnje jedna je od najzanimljivijih osoba svoga vremena. Jedna je od dvije žene čija lica gledamo na poznatoj grafici Muževi ilirske dobe što govori o njezinoj važnosti za Ilirski preporod i "muško vrijeme".
Nakon što je u Grazu upoznala Ivana Trnskog i preporodne ideje, počinje pisati hrvatskim jezikom. Pjesme i kratku prozu objavljivala je u Danici Ilirskoj i Kolu potpisujući se kao "Ilirka iz Karlovca". Smatra jednom od začetnica romana, a napisala je i barem dvije drame. Nedostaci u književnom radu spočitavani su joj više i češće negoli muškim kolegama, pa se i danas na školskim popisima lektire nalaze djela muških joj suvremenika s puno manje spisateljskog talenta.
Vodila je dnevnik čiji su dijelovi objavljeni 1958. pod nazivom Život jedne žene, a čitav Dnevnik objavljen je tek 2000. Intimno štivo, oslobođeno okova ilirske estetike, preporučenih tema i očekivanih stavova svakako ima najveću literarnu vrijednost, ali pruža i jedinstven uvid u društveni položaj žena sredinom 19. stoljeća o kojem Dragojla aktivno (i pesimistično) razmišlja.
Razbijala je stereotipe o ženskom ponašanju i položaju u društvu zapravo svime čime se bavila. Nije se udala, smatrala je nužnim da se djevojčice obrazuju i uključuju u društveno-politički život te je definitivno i začetnica protofeminističke misli u nas.
Otvorena uma i nemirnog duha, ne dajući se "zatvoriti u kuću", Dragojla je voljela planinariti, osobito joj je drag bio plješivički i samoborski kraj, a jednim pothvatom upisala se i u povijest planinarstva.
Tri desetljeća prije nego što je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo, 1834., u želji da vidi do kuda seže pogled, popela se kroz stijene na vrh Okića, i to s teže, južne strane. To se smatra prvim penjačkim usponom u povijesti hrvatskog planinarstva.
Sudeći po zapisima u Dnevniku, hodala šumskom cestom iz Popova Dola i došla pod Okić s južne strane. Putem je srela poznanika iz Karlovca, koji joj se pridružio. S potoka Okićnice krenula ravno gore između srednjeg i istočnog rebra na južnoj strani Okića. Do zidina starog grada penjali se kroz obrasli kamenjar, a onda između stijena.
Danas je okićka stijena penjačko vježbalište, a putevi su osigurani klinovima i sajlama. Dragojla je taj strm i divlji teren ispenjala, naravno, bez ikakve opreme, u haljini i - bosa. Tada je u dnevnik zapisala: „Strašno stremi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja na verh dospieti, čini me svu pogibao prezirati, i ja, cipele s nogu uzamši, a oideću oko mene uzko gori zadevenu, pustih se kao mačka gori plaziti; sad deržeći se za onuda bujeće korenje sada za sverših od dubovah i opet za klisure.”
Njezinim pothvatom započela i planinarska povijest okićkoga kraja.
Okić, tek 499 metara visoko, ali impresivno stožasto brdo sa starim gradom na svome vrhu, smješteno na krajnjem jugoistočnom dijelu Samoborskog gorja, ni u tri pokušaja nisu uspjeli osvojiti Turci, ali "osvojila" ga je bosonoga djevojka.
Danas je uspon do Starog grada Okića puno jednostavniji. Od planinarskog doma Maks Plotnikov u podnožju do vrha može se za desetak minuta popeti strmom stazom ili dvjema zahtjevnijima – Žoharovim ili Dragojlinom stazom koja je dobila ime po našoj neustrašivoj heroini (iako to vrlo vjerojatno nije put kojim se Dragojla uspinjala jer ona u Dnevniku spominje ponor, pretpostavlja se na mjestu istrunulog mosta, koji ova staza ne prelazi).
Dragojlinu stazu 1994. godine uredili su članovi HPD-a Željezničar, a u sjećanje na njezin pionirski uspon svake godine organiziraju "Pohod na Okić Dragojlinom stazom" nakoji se kreće iz Novog Sela Okićkog.
Tom prilikom, Dragojli u čast, žene se penju u dugim suknjama. Ali ipak, s gojzericama na nogama.
