Ovogodišnji je Greencajt, najveći domaći festival održivosti, izborom govornika i tema nadmašio sam sebe. Među inovativnim poduzetnicima, ekolozima svjetskog glasa, nobelovcima i zelenim entuzijastima, festivalsku je publiku svojim predavanjem, očekivano, oduševio i Ben Fogle, britanski novinar, avanturist i autor nekoliko svjetski poznatih dokumentarnih serijala u kojima predstavlja ljude koji su pobjegli od svijeta u prirodu, gdje žive nekim jednostavnijim – i sretnijim – životom.
U predavanju naslovljenom "Wild: Back to the roots" ("Divljina: Povratak korijenima") Ben Fogle ispričao je okupljenima svoj put koji ga je od "djeteta asfalta" iz središta Londona pretvorio u pustolova koji stalno ispituje vlastite granice, avanturista koji teži održivosti i ambasadora povratka prirodi, ali i – sebi, a mi smo ga uspjeli nakratko ukrasti gomili obožavatelja i porazgovarati o prirodi, ljudima, životu i trenutku.
Benov je život dobio novi smjer u reality showu na nenaseljenom škotskom otoku gdje je s 35 neznanaca živio čitavu godinu, a nakon toga uslijedile su brojne avanture i ekspedicije - od Mt Everesta, preko Atlantika (na vesla) do Sahare i najudaljenijih džepića planeta koje tek rijetki iskuse.
Na ekspedicijama je i počeo razmišljati o održivosti jer tamo vrijede neka druga pravila i vrijednosti su poredane drugačije nego u svakodnevici. "U divljini shvatiš da je jedino što ti doista treba ono najosnovnije: hrana i voda, sklonište i sigurnost."
Mislim da to niti jednom nisi rekao baš tim riječima, ali o čemu god si govorio, kao da je u podtekstu stajalo "živjeti u trenutku"...
Da, upravo tako. Jednostavan život sa sobom donosi i mir koji je nekad teško pronaći u svakodnevnom životu prenatrpanom bukom, ekranima, krajnostima… Uljuljkali smo se u tu sigurnost svakodnevice i prečesto odabiremo najjednostavnije opcije, one bez ikakva rizika. Ali treba se suočiti s rizikom jer jedino na taj način možemo rasti. Ekspedicije su zapravo savršen mikrokozmos koji nam pokazuje kako bismo zapravo trebali živjeti. Izvlače nas iz zone komfora, suočavaju s izazovima i rizicima i pokazuju koliko malo doista trebamo.“
Jesi li ikada razmišljao o tome da ti je prezime zapravo odredilo privatni i profesionalni put?
Jesam, dosta razmišljao o tome, i na njemačkome i na švedskom moje prezime znači ptica. A ptice se sele, stalno su u pokretu… i već mi je palo na pamet da to kako živim nije puka slučajnost.
Što nas, po tvome mišljenju, pokreće: hrabrost ili strah?
Oboje, mislim. Mislim da se ljudi boje biti hrabri. Strah i hrabrost neodvojivo su povezani i jedno ti treba za drugo. Ako si hrabar, moraš iskusiti i strah. Isto tako, kako bi se suočio sa strahom – moraš biti hrabar.
Bi li rekao da je komfor ono što nas ubija kao ljudska bića, kao "zemaljska" bića i dio prirode?
Da, udobnost i komfor nisu nužno nešto bolje. Uzmimo na primjer pokretne stepenice – uvijek mi je čudno vidjeti ljude kako samo stoje. A ta slika nekako sažima naš odnos s tehnologijom. Ona je dovoljno napredna da eto napravimo stepenice koje se kreću, ali s druge strane, naš je način života postao sjedilački - neprirodan. Mislim da su zato te stepenice dobra metafora suvremenog života. Ne krećemo se dovoljno, sve se manje bavimo fizičkim aktivnostima i vjerujem da su upravo zbog toga sve češće i psihičke bolesti. Ljudi su postali premekani, ne tjeraju se više dovoljno i oslanjaju se puno previše upravo na komfor.
Posjetio si skoro 140 država i upoznao puno ljudi iz najrazličitijih okruženja i s najrazličitijim pričama… Usprkos toj vanjskoj različitosti, misliš li da smo zapravo – svi jednaki? Težimo li istim stvarima i je li i ono što nam je stvarno bitno zapravo – isto?
Da. Mislim da je više toga što nas povezuje, nego onoga što nas razdvaja. Gledamo li samo politiku, društva ili društvene mreže, moglo bi se pomisliti da smo vrlo različiti. Ali sva moja putovanja i vrijeme koje sam proveo s autentičnim, iskrenim ljudima, zapravo su mi pokazali da smo puno više nalik jedni drugima. Bez obzira na društvo kojemu pripadamo, a ovdje ubrajam i domorodačke zajednice, uvijek je više onoga što nam je zajedničko od onoga po čemu se razlikujemo.
Možeš li istaknuti jedan trenutak (ili osjećaj, misao) zbog kojeg sve što radiš vrijedi i ima smisla, čak i onda kada je teško?
Volim misliti da sam storyteller. I sada sam u Zagreb došao da podijelim neke od svojih priča, da ih prenesem ljudima. Jer ovo što radim vrijedno je upravo zbog toga. Da moji projekti, moje priče, doista dotaknu ljude, utječu na njih – bez obzira na to pomažu li im one da prevladaju poteškoće na koje nailaze u životu ili ih inspiriraju da se pokrenu, da žive održivije, da se okušaju u novom poslu… To je posao storytellera, bez obzira na to je li pisac, novinar ili TV persona.
Znači li to da kada podijeliš svoje iskustvo ono postaje još veće?
Da, svakako. Iskustva koja doživljavam puno su više od samo mojih iskustava – puno su više od mene samog. Tu su drugi ljudi, drugačiji načini života… Uvijek sam bio vrlo iskren i otvoren, i zbog toga su, mislim, i moji dokumentarci vrlo iskreni pa se ljudi lako mogu s njima povezati.
Ovo nije prvi put da si u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina proveo si deset dana na Papuku s Nikolom Borićem, a na Greencajtu samo doznali da iz Zagreba odlaziš u Međimurje. Bi li volio posjetiti i neki drugi dio Hrvatske?
Apsolutno, puno sam slušao o vašoj prekrasnoj obali i otocima i jako bih volio ondje provesti praznike s obitelji. Nikada nisam bio na obali, u Dubrovniku, Splitu i na otocima koje sam oduvijek želio posjetiti. Volim jedriti, volim otoke i volim more. Svakako ću doći s djecom.
Na kraju, imaš li kakav savjet za dobar, sretan, ispunjen život?
Jednostavno je - dodaj život svojim danima, a ne dane životu.
Hrvoje Jurić: Posljednji kilometri ledene avanture Slavonca koji je svojim psima priuštio najbolju šetnju na svijetu
