Galerija
Severin na Kupi, točno na pola puta između Zagreba i Rijeke, maleno je mjesto na sjeveru Gorskog kotara uz – kako mu i ime odaje – rijeku Kupu, na kojoj se Hrvatska susreće sa Slovenijom.
Kuće poredane uz nekadašnju carsku Lujzijanu, a onda državnu cestu, sjećaju se velikih gužvi i najrazličitijeg svijeta što je ovuda prolazio i ovdje se bez iznimke zaustavljao. Stoljećima, od vremena Marije Terezije do dovršetka autoceste - koja ga je zaobišla.
Samo malo dalje od velikoga ugibališta koje je jasno naznačavalo mjesto za odmor, u bujnoj šumi ponad zelene Kupe, krije se dragulj koji priča o prošlosti puno davnijoj od autobusa, ražnjeva, pa i od humanistički nastrojene carice. Dvorac Severin zaboravljen je puno prije mjesta koje je oko njega nastalo i ostavljen na milost, i češće nemilost, prirode da polako trune.
Jedinstveno mjesto
Severin na Kupi nekada je bio centar čitave Severinske županije, koju je osnovala (sada joj se već štuca) Marija Terezija, a njegov kaštel, koji su u 16. stoljeću izgradili Frankapani, mijenjao je vlasnike poznatih prezimena. Zrinski, pa opet Frankapani, pa Oršići, koji su ga preuredili u dvorac početkom 19. stoljeća, pa Vraniczany Dobrinovići i obitelj industrijalca Vladimira Arka.
Dvorac je oštećen u Drugom svjetskom ratu pa obnovljen krajem 1950-ih, a 1966. godine bio je proglašen spomenikom nulte kategorije, baš kao i njegov perivoj s kapelicom sv. Florijana, ribnjakom, fontanom, vidikovcem i skulpturama… kojim i danas možete došetati do Kupe.
Ovdje su se okupljali i ilirci i pjevali o domovini, međutim ta sanjana domovina danas, iako je većinski vlasnik, ne zna što bi s njime. Unutrašnjost je davno opljačkana i počupana, zidovi se, koliko još mogu, sami odupiru vremenu, a svaka ideja za obnovu i revitalizaciju kao da se zapliće u trnje oko dvorca... i tu ostaje.
Kupa i dalje teče jednako nezainteresirano podno litice na kojoj sve mirnije živi Severin. Jednako ju je lijepo gledati i, tek malo nizvodno, jednako dobro osvježava kupače. Severinski sir i dalje je ukusan kao i u vrijeme kada ga se nije moglo napraviti dovoljno za gladnu rulju što je hrlila prema moru, a opet - danas ga kušaju tek rijetki.
Oni koji znaju da je i sam put – putovanje, koji uživaju u zavojitom hladu starih cesta i ne tresu ih živci ako voze sporije. Biciklisti, planinari na Goranskom planinarskom putu, ljubitelji povijesti i starina koji su krenuli putevima Frankapana, putnici sporači i, naravno, bajkeri, najodanija publika naših starih cesta.
Ako odlučite zaobići naplatne kućice i krenuti "starom riječkom", kako smo zvali još stariju Lujzijanu, zastanite kao nekad u Severinu na Kupi. Poklonite si nekoliko minuta šetnje do dvorca pa još nekoliko da se spustite do Kupe.
A onda sjednite u Miki Maus, fast food s najboljim hamburgerom u Gorskom kotaru, koji ne dolazi u onim malim, sjajnim pecivima i ne stremi u nerazumne i nejestive visine, nego old school, u velikom hambi pecivu sa sezamom, ukusnom i dovoljno velikom da se od njega najede i odrasla osoba.
Razgovarajte s domaćim ljudima, pitajte motoriste koja im je sljedeća stanica (i poželite im sretan put), zamislite kakav je dvorac morao biti dok je nekomu još bilo stalo i poklonite si trenutak Gorskog kotara koji ne možete uhvatiti dok vozite 130 na sat.
I obavezno saznajte gdje se kupuje sir i vrhnje.
Gradić na Pelješcu s fasadama boje sunca što diše ritmom prošlih vremena
