Slana pustinja možda nije jedno od najpoznatijih mjesta na svijetu, ali ako je posjetite nećete ostati ravnodušni. Nepregledna bjelina izgleda kao da ste se našli u raju i kamera ne može zabilježiti ljepotu koju oko gleda.
U nastavku vas vodim kroz naše putovanje u kojem smo, osim Salar de Uyunia, posjetili i glavni grad Bolivije, Sucre, i Potosi, grad na preko 4 tisuća nadmorske visine gdje se, doslovno, gubi dah.
Krećemo iz najčišćeg mjesta u Boliviji
Naše putovanje započelo je u Sucreu. Zovu ga još i bijeli grad jer je većina zgrada i kuća bijelo, ali bih dodala da je i najčišće mjesto koje sam posjetila u Boliviji. Na ulici se ne može vidjeti niti jedan papirić ni bilo koje drugo smeće, nego naprotiv, ljudi zaduženi za čišćenje prolaze u svojim uniformama gdje god se okreneš. To je jedna od politika koju je uvela bivša gradonačelnica, a radi se o tome da se posao da samohranim majkama ili osobama treće životne dobi koji još uvijek mogu i žele raditi. Na taj način plaća se osigurava najpotrebitijima, a zauzvrat se dobije prekrasno čisti grad.
Ništa bez lišća koke
Drugi dan smo se zaputili u Potosi, grad na 4090 metara nadmorske visine. S obzirom da smo preko tri sata putovali autom iz Sucrea, mislila sam da je vrtoglavica normalna. No, kako se nije zaustavljala, polako sam gubila dah, a i moji prijatelji su osjećali isto, shvatila sam da je za sve „kriva“ nadmorska visina. Ubrzo smo popili lijek koji se preporučuje, ali i žvakali dobru staru koku.
Lišće se ne guta, nego se samo iskoristi sok, a može se pripraviti i čaj. Ubrzo se stanje popravilo, ali bila je to duga noć uz borbu za svaki udah. Uz to, jako je hladno i treba se opskrbiti s puno slojeva odjeće. Velikoj hladnoći potpuna je suprotnost toplina i ljubaznost svih ljudi koje smo sreli i koji su bili i više nego spremni pokazati nam put ili nas čak odvesti do željenog mjesta. A brdoviti gradić stvarno oduševljava i spojem tradicije i modernog.
Sutradan smo u Potosiju posjetili i muzej kovanica. Naime, grad je, uz Meksiko i Limu, bio glavni proizvođač kovanica u povijesti. U srednjem vijeku je cijela Latinska Amerika imala jednu valutu, real. Iznimno je bogat rudama pa je zbog toga bio i među glavnim metama španjolskih osvajača. U tvornici kovanica radili su Indijanci i afrički robovi uz veliku pomoć mula.
Velika slana pustinja
Iza Potosija, red je bio na veliku slanu pustinju. U blizini gradića Uyuni, smjestila se ova nepregledna bijela visoravan na 3656 metara nadmorske visine. Uyuni je tipični bolivijski gradić, ni po čemu osobit, osim po velikom broju turista.
Turističke agencije su raspršene posvuda i doslovne se bore za svoje klijente. Tako se od ranog jutra do otprilike ponoći na ulicama može čuti vika i pozivi za turiste od strane lokalnih vodiča. Turistička agencija osigura sve, prijevoz, hranu, čizne za područje s vodom, profesionalno fotografiranje.
Po dolasku u pustinju se moraju pokazati dokumenti i strogo je čuvano područje. Cijelim putem se moraju nositi sunčane naočale jer bi se u suprotnom mogao oštetiti vid. Pustinja se prostire na površini od 11 tisuća metara četvornih, što odgovara površini Cipra, s oko deset milijardi tona soli čija debljina doseže i do 10-ak metara.
Karakteristične temperature su od maksimalnih 21 do minimalnih 13 stupnjeva Celzijevih. Kada je sunce jako, treba se zaštititi UV zaštitom jer biste mogli završiti sa crvenom i ispucalom kožom. Na ovom mjestu snimali su se i neki nastavci za „Ratove zvijezda“ što dokazuje koliko je prelijep i nestvaran krajolik.
U pustinji se izdiže i jedan otok, „Incahuasi“ što je ostatak nekadašnjeg vulkana, a pogled s vrha je zapanjujući. Na cijelom otoku se prostiru ogromni kaktusi.
Glavna atrakcija
Dio pustinje na kojem se može pronaći voda je glavna atrakcija za fotografe zbog odsjaja. Voda se skuplja baš u ovom dijelu jer vjetar puše u tome smjeru, donosi vodu i ona se tamo zadržava. Pokušali smo napraviti razne fotografije i razne poznate poze, ali na kraju smo odlučili uživati u zalasku sunca jer kamera jednostavno nije uspjela uhvatiti svu ljepotu koju smo gledali. Zaista je nevjerojatno čudo prirode.
Zadnji dan smo se vratili u Sucre uhvatiti let natrag za Santa Cruz. Iskoristili smo dan za posjetiti najpoznatija mjesta i upoznati grad. Svakako je jedno od najljepših mjesta dvorac Glorieta. Nadahnuti Parizom, španjolski bračni par Argandoña-Urioste odlučio je izgraditi svoje mjesto iz bajke koje je završilo kao mješavina stilova među kojima je i bizantski, romanički i gotički.
Velika je turistička atrakcija, kao i gradsko groblje koje svojim stilom podsjeća na antički Rim, prepun grobnica s neoklasičnim detaljima. Zapravo, cijeli grad daje dašak europskog stila, pomalo Španjolske i pomalo Italije. Ljudi su jako ljubazni, a u centru smo sreli i gospodina koji je vodio ljamu snježno bijele boje.
Koliko me Sucre oduševio, ne može se dovoljno izreći, ali mogu dati dovoljno dobrih razloga da se posjeti ova južnoamerička prijestolnica koja definitnivno ne može razočarati.
