Kad si negdje "vani“ neizbježno se tu i tamo javi i pitanje – Da li se vratiti? Zašto se vratiti? Gdje se vratiti? A i natežu nas iz vlade da se vratimo. Ali to nije tema ovog teksta-posta. Samo je uvod za jedno od pitanja - zašto se uopće ne vratiti, nego ipak ostati u “tuđini“ (iako mi Melbourne više nije to, I love Melbourne!). Ne znači da ću vječno ostati u Melbourneu, ali nedavno sam razmišljala o jednom, možda čak i banalnom, razlogu zašto volim biti ovdje. Ali odmah da kažem – ne, nije ekonomija, lova, i slično.

Volim ovaj grad zbog knjiga. Možda zvuči glupo, ali eto.... Od početka moga boravka ovdje, najviše me veselila ta dostupnost knjigama, pisanoj riječi, od književnosti do svega drugoga. Možda bi se ukratko reklo, dostupnost informacija, ali to nije baš zgodan izraz u ovom elektronskom dobu gdje je sve, naizgled, tako dostupno. Informacije same više nisu prioritet nego zapravo problem, jer smo zagušeni informacijama. Često kada su te informacije jeftine ili besplatne, uvalimo se u probleme jer ih uzimamo i previše, i možda čak i postanemo ovisni. Junk food za misli.

 A Melbourne je grad za knjigoljupce. Već od početka sam čula da je Melbourne grad književnosti i mislila sam da je to zato jer je pun raznoraznih skupova književnika, pisaca, sajmova knjiga. Čak ima i web-stranice Melbourne City of Literature gdje je lijepo objašnjeno zašto ima taj epitet. Evo nekoliko činjenica:

- Melbourne je dom piscima, nezavisnim izdavačima i knjižnicama u Autraliji i naziva se drugim Gradom književnosti i prvim Kreativnim gradom Australije (ne pitajte koji je prvi australski grad književnosti, valjda Sydney...).

- Melbourne konzumira više knjiga, časopisa i novina po glavi nego bilo koji drugi australski grad i ima više književnih klubova nego bilo koji drugi grad.

- Victorijanci (stanovnici države Victoria u kojoj je Melbourne) obožavaju čitanje i čitaju više nego stanovnici drugih država (E, sad, pitam se nije li to zato što je Victoria najhladnija pa radije ostaju u kućama i čitaju).

- Melbourne je dom najstarijoj javnoj knjižnici, State Library of Victoria (osnovana 1854).

- State Library of Victoria posjeduje ogromnu kolekciju starih knjiga, uključujući i Shakespearea i Charlesa Darwina. Knjige se mogu vidjeti izložene.

Zapravo, ako ste turist, svakako ćete posjetiti State Library of Victoria. Ali knjižnica očito nije nekakav muzej nego aktivno mjesto čitanja i učenja. Knjige se uglavnom ne mogu iznositi, ali se može čitati unutra. Ne znam zašto, ali ispred knjižnice je uvijek puno ljudi, i ne samo studenti. Možda su to turisti, tko zna... Evo nekoliko slikica (nisu baš najbolje, slikano mobitelom)...

Ovo sve pišem baš nakon što sam na mobitel instalirala aplikaciju Cloud library. I to nakon što je glavna melbournška gradska knjižnica čiji sam član (koja je jako blizu centru, tako da svatko može navratiti i izviditi kako je unutra, a uz nju je i popularan kafić), a koja me prihvatila u svoje okrilje besplatno, kao i sve druge knjižnice u kojima sam član, a to znači knjižnica iz svakog kvarta u kojem sam do sada živjela i kojima svima dugujem zakasnine (pssst, kad se preselim, više ne posuđujem, a do sada me nije ganjala federalna policija). Dakle, nakon što je moja knjižnica promijenijenila aplikaciju za čitanje elektronskih knjiga, sad imam taj Cloud library. Javite ako takvo nešto ima i kod nas, baš me zanima, jer iz razgovora s prijateljicama sve češće dobijem komentar – ah, vidim da dugo nisi tu jer ne znaš situaciju ovdje.

Postoji više tih aplikacija za čitanje elektronskih knjiga preko knjižnica, ali ova je glavna i sada čitam preko nje. Kad sam je instalirala primijetila sam da nema puno država koje je koriste; osim Amerike i Australije, još samo nekoliko njih. Da bi čitao knjige preko aplikacije, moraš biti član knjižnice. Nakon toga je sve jednostavno – potražiš knjigu, posudiš i čitaš. I nema zakasnina. Ne trebaš gubiti vrijeme odlazeći u knjižnicu. I nalaziš zanimljive naslove. Savršenstvo! Naravno, tu je i Kindle, ali tamo se knjige plaćaju, osim onih starih klasika i svega što je starije od sto godina.

Znam da mnogi ne vole elektronske knjige. I meni je draže čitati papirnatu knjigu, ali elektronske uzmem zbog brzine i praktičnosti. Kad se dugo vozim vlakom, radije čitam na mobitelu nego da u torbi nosim tešku knjigu. Ali u knjižnicama je i veliki izbor normalnih knjiga. Sama glavna melbournška knjižnica ima dobar izbor, tu su i neke druge veće, pa gomila fakulteta na kojima možeš posuđivati uz neke uvjete, onda gomila lokalnih. Čak sam našla i nešto knjiga na hrvatskom jeziku. Ne baš puno. Te su knjige razbacane po raznim knjižnicama, ali lako nešto naručiš preko međuknjižničke posudbe.

Na taj sam način naručila jednu Šalkovićevu knjigu, a našla sam i jednu knjižnicu s većim brojem knjiga na hrvatskom, iako osim Jasenka Boke i Gričke vještice naše drage Marije ništa drugo nije bilo zanimljivo. Postoji i mogućnost da knjižnici preporučite koje knjige biste vi htjeli čitati, i oni ih naruče.

Prilično su otvoreni prema tome. Sjećam se kad sam se učlanila u jednu manju knjižnicu na periferiji Melbournea i knjižničarka mi je odmah rekla da oni rado primaju preporuke za nove knjige, valjda jer su baš renovirali knjižnicu, i odmah mi spomenula da ako govorim nekim „lokalnim“ jezikom (očito, Australija puna stranaca koji pričaju nekim stranim jezikom, a zbog mog imena nije mogla pogriješiti), da rado primaju narudžbe i za knjige na tim jezicima. Mislila sam da bih mogla naručiti neke hrvatske knjige, da se nađu u stranim knjižicama i malo pomognem našim autorima.

 
Ako želite učiti strane jezike, ovaj grad pruža vam velike mogućnosti ne samo doći do knjiga na tim jezicima (ne morate ih kupovati), nego i gomile knjiga i CD-ova za učenje stranih jezika. Želite učiti kineski, korejski, japanski, norveški, hrvatski, bengalski, hindski, swahili i svaki drugi jezik... no problem, u centru Melbournea, glavna knjižnica sve to nudi na posudbu. Zbog blizine Aziji možete naći lijepu kolekciju knjiga na azijskim jezicima. Malo sam išla provjeriti koliko sam zapamtila jedan azijski jezik koji malo natucam, pa sam posudila nekoliko slikovnica za djecu na tom jeziku. A slikovnica na tim i drugim azijskim jezicima imaju ko u priči jer je puno Azijaca.

Ukratko, jedan je od mojih strahova, ako se vratim u Hrvatsku, da ću izgubiti ovaj laki doticaj s pisanom riječju, da neću moći potražiti bilo koju knjigu tako lako, bez potrebe da je kupujem. Čak ni kupovina nije problem jer ima jedna dobra australska online-knjižara gdje mogu naći zanimljive knjige za samo nekoliko dolara, jer redovno imaju sniženja naslova, ali sam smanjila kupovanje jer imam i previše knjiga. Volim vidjeti knjige na policama, ali ne volim kad je sve pretrpano.

Ne znači da kod nas nema kvalitetnih knjiga, sigurno ih ima, ali sviđa mi se ova lakoća traženja po mom vlastitom izboru. Isto tako, sigurna sam da svaka prosječna knjižara i kod nas ima toliko naslova da možeš čitati do kraja života, ali eto, sloboda izbora...



I baš prije koji dan na internetu sam tražila preporuke za zanimljive knjige eseja, i na kraju sam izabrala da ću čitati Joan Didion, jer ne znam kako ona piše, a hvale je kao jednu od najboljih esejistica. I tako nađem na mom Cloud library neke njezine knjige i samo odaberem, i ne moram ići na Kindle i trošit novac. Čini mi se da ona nije tako poznato i razvikano ime kod nas. Napisala je dosta knjiga, ali ova koju sam slučajno odabrala je tužna. Možda pomalo i depresivna. U knjizi priča o smrti svoga muža s kojim je provela 40 godina, koji je isto bio pisac i bili su jako bliski.

Umro je od srčanog udara dok im je (usvojena) kćer u bolnici ležala u komi. Iako mi se činilo na trenutke da bih ostavila knjigu jer je bila previše tužna i s previše detalja o umiranju i suočavanju sa smrću voljene osobe, nisam je mogla ostaviti (dok ovo pišem, već sam pri kraju knjige). Zanimljivo je kako je rekla da je proces oplakivanja kao bolest, ali se u našem društvu ne gleda kao bolest, nego nešto što moraš zatomiti.

Opisala je cijelo to stanje i proces oplakivanja-žalovanja, svu tu emocionalnu bol i psihička stanja koja je prolazila. Iako o tome nije govorila u ovoj knjizi, nego u jednog poslije toga, kratko vrijeme nakon što se njezina kćer probudila iz kome (umrla je i ona), tako da je Joan, nažalost, u kratkom vremenu ostala bez dvije najvažnije osobe u životu. Tužno. Ali otkrila sam je kao autoricu i drugi put ću uzeti u ruke neku njezinu vedriju knjigu jer mi se sviđa kako piše.

Glavna gradska melbournška knjižnica ima više njezinih knjiga, i elektronskih i papiratih, pa se ne moram brinuti. A grad je pun lokalnih knjižnica i u svakoj mogu posuditi besplatno i bez ikakvog objašnjenja. I kao bonus, većina radi i nedjeljom. Ma stvarno...

Još priča iz najboljeg grada za život na svijetu pročitajte na blogu Misli jedne Tikvice i na Blog.hr.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju