Počeli su kao mali OPG koji je uzgajao sadnice i presadnice raznog povrća. Danas za njihovo dekorativno, jestivo cvijeće zna svaki chef i barmen u svakom kutku zemlje.
Ako se niste još uživo susreli s laticama cvijeća na tanjuru, vjerujemo da ste ih barem vidjeli u kulinarskim emisijama. Nisu nepoznanica, no unatoč tome i dalje izazivaju čuđenje i pomisao – "Smije li se i ovo jesti?".
Itekako! Dapače! Rekli bi u Tukan greensu, domaćem brendu koji se bavi uzgojem jestivog cvijeća, microgreensa i egzotičnih biljki. Te šarene jestive latice danas su standardna ponuda restorana i barova širom zemlje.
"Do same ideje za uzgoj cvijeća došlo je kao i do svake druge – shvatili smo da postoji određen deficit na tržištu i da postoji potreba za tom vrstom proizvoda. Dekorativno cvijeće koristi se u gastronomiji već duže vrijeme, ali je postojala potreba da se popuni taj prazan prostor", uvodi nas u priču Marko Kozjak, suradnik Tukan greensa.
Dva velika plastenika, bilje i cvijeće svih proljetnih boja
Glavni je pokretač Ilija Jurić, koji nam se, nažalost, nije mogao pridružiti na snimanju. Zanat je od malih nogu učio na OPG-u svog oca u Velikoj Gorici i odlučio posao radiologa zamijeniti ulogom poljoprivrednika poduzetnika.
Proizvodnju u plastenicima preselili su u Luku, malo mjesto pored Vrbovca. Lijevo od jedine benzinske stanice u selu, objašnjavao nam je Marko telefonski kada smo dogovarali snimanje. I lako smo ih našli. Dva velika plastenika, bilje i cvijeće svih proljetnih boja.
"Ovo cvijeće završava u svakom kutku Hrvatske, počevši od Slavonije do naših predivnih otoka, u gastronomskoj ponudi. Od maćuhice, begonije, fuksije i ostalih, plus za koktele bonfire, buzz buttone i ostali koji se koriste u gastronomiji", govori nam Marko držeći sadnicu maćuhice u ruci.
Politika zero food waste
Jedinstvenim okusom, nježnim mirisom i specifičnom teksturom jestivo cvijeće poseban je dodatak i osvježenje u svakoj kuhinji. No uzgoj cvijeća itekako je izazovan i stresan. Najveći problem, govori nam Marko, bio je pronaći kvalitetno sjeme. Bez kvalitetnog sjemena nema ni kvalitetnog cvijeta, a na kraju ni zadovoljnog kupca. Izazovno je uzgajati cvijeće tijekom cijele godine, nastavlja, jer ovisi o sezoni.
"Primjerice, maćuhica je sezonalna, od 10. mjeseca do 5. mjeseca, trebamo produljiti sezonu da traje do 7. mjeseca", objašnjava nam Marko.
Očito je da rade dobar posao jer sve što proizvedu iskoriste u potpunosti. Vode se politikom zero food waste. Sve se obavlja ručno, nema automatiziranog pakiranja jer se odabire samo najbolje cvijeće za kupce.
Kako bi proizvodi ovih specijalista za jestivo cvijeće što brže stigli na tanjure i u čaše chefova i barmena širom zemlje, brine se Metro, s kojim surađuju posljednje dvije godine i koji im je, kako kažu, omogućio da se razviju.
"Pola sata nakon berbe roba završava u centralnom lageru Metroa. U istom danu to cvijeće koje je jutros ubrano, u popodnevnom terminu ili večernjem, može završiti na stolu krajnjeg kupca", govori Marko s osmijehom i ponosom.
Mjesto na kojem kolači iz bajki postaju stvarnost
Cvijeće završi, između ostalih, i u proizvodnom pogonu slastičarnica Amélie na zagrebačkom Borongaju. Mjestu na kojem odjekuju zvuci miksera i s kojeg se šire mirisi tek ispečenih kolača. Mjestu na kojem vidite kreme svih boja i na kojem nastaju najfinije slastice. Mjestu na kojem se spajaju čarolija i ludost jedne žene koja nije odustala od svojih snova. "Uporna ko mazga", često za sebe zna reći Žakline Troskot, vlasnica slastičarnica Amélie.
"Jestivo cvijeće taj je dekorativni element koji je jako bitan. Ako to nije ona točka na i, a desert jest, onda sve mora biti, i izgled i okus. Taj desert pamtiš. Zaokružiš cijelu večer. Ako je sve bilo super, predjelo, večera, a kiksaš s desertom, onda nema točke na i. To cvijeće da onaj jedan moment", priča nam Žakline dok priprema dacquoise s lješnjakom, koji je podloga deserta s tim popularnim orašidom, karamelom i pastom od lješnjaka koju sami rade. Lješnjak se karamelizira, a potom melje dok se ne pretvori u pastu i pusti svoju masnoću.
Uz ovaj, pripremala je još nekoliko monodeserata – s mangom i marakujom te medenjak s ricottom i kruškom.
"Ideja dođe od jedne namirnice ili potrebe da misliš da bi trebao taj okus ponuditi. Netko nas isto pita zašto nemate nešto s ovim, ali najčešće po putovanjima, onda dobiješ taj okus. Aha, to je zanimljivo pa preslagujem, aha, možda bi meni bolje pasalo uz ovo. To je ono što gura naprijed – kreacija, okus, kad napraviš pa ti uspije iz prve", ističe sa smiješkom na licu.
Kvalitetne namirnice, prava čokolada, bez zamjenskih smjesa
U svojih 14 godina ostali su dosljedni i vjerni sebi. Još uvijek sve rade sami, koriste pravu čokoladu bez zamjenskih smjesa. U izradi slastica nema kompromisa – radi se na domaći i prirodan način, uz kvalitetne namirnice. A do njih nije teško doći zahvaljujući Metrou, s kojim surađuju 14 godina, od prvih dana nastanka Amélie.
"S Metroom smo vodili razgovore, dolazili su do nas, pitali što nam treba, kakva pakiranja, koji proizvodi, davali proizvode na testiranje, je li vam ovaj orah bolji ili ovaj, može ovaj lješnjak ili onaj. Sve smo to prolazili s njima. U slastičarstvu sad zaista možemo naći puno toga u Metrou", priča nam vlasnica.
Za kraj, ako ste se pitali – da, ime je dobila po francuskom filmu, odnosno glavnom liku u njemu – Amélie. Davno je to bilo, prije 14 godina, kada je između slanog i slatkog prevagnula ideja za slatkim zalogajima. Kao da je već tada znala da će njezina životna priča imati filmske momente. Dobar stari uvod i zaplet i obrat i rasplet i zaključak. I sama kaže da bi lagala kad bi rekla da je svih 365 dana u godini samo gušt. Ima tu izazova, ali dok god gušt prevladava, za izazove će lako. Ili, ako ćemo u stihovima, "šaka suza, vrića smija."
"Na jedan način mislim kao da cijeli život imam Amélie, a na drugi mislim kako je sve brzo prošlo. Nastala je kao san, želja za kuhanjem, kreiranjem. To je počelo u nekom mom ludilu, ne znajući gdje ću završiti. Sad sam tu gdje jesam", sa smiješkom priča Žakline.
Plod želje za kuhanjem i kreiranjem
To ludilo o kojem govori znači da je napustila siguran uredski posao u marketingu. Doduše, dosadan, kako kaže, i bez trunke kreativnosti. I nije bilo lako uskočiti u slastičarsku avanturu, grlom u jagode. No rado se, s nostalgijom, sjeća tih prvih dana kada je sve radila sama, išla u nabavu, pekla slastice i radila jednu smjenu prodaje. Pokazuje nam prvi štednjak, koji je sada već gospodin u mirovini te je kao muzejski primjerak svoje mjesto našao u kutku proizvodnog pogona.
"Emotivno sam vezana za njega jer me podsjeća na sve dane, 30 sati u komadu pečenja torte koru po koru, biskvit po biskvit. To me drži na zemlji, da znam otkud je sve krenulo, gdje smo došli i da se uz trud i rad i uz ovakvu pećnicu može pokrenuti slastičarnica", završava Žakline.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom METRO po najvišim profesionalnim standardima.
