Ako ste ikada zavirili na blog O slanom & slatkom: o svemu, onda znate da se radi o slagalici užitaka i ljubavi prema hrani, fotografija i priča koje autorica Sandra Rončević ispisuje autentično, životno i s puno strasti. Kako piše, tako i živi pa je u razgovoru sa Sandrom nemoguće ostati ravnodušan na njezinu zaraznu energiju i smijeh, kao i priče zbog kojih su počeli kuhati i oni kojima je kuhinja do tada bila tek ukras u stanu.

Od danas bi se taj krug entuzijasta mogao proširiti jer je još vruća iz tiska stigla Sandrina kuharica Mrvu ovog, zeru onog. Sandrin gurmanski spomenar, kako sama kaže – knjigokuharica je kaleidoskop emocija, sjećanja, okusa, mirisa, boja, radosti, tuge, sreće, ljubavi…

Za one koji te ne poznaju, tko je Sandra Rončević – i kako si završila u kulinarskim vodama?

Moje ime je Sandra Rončević i jedna sam od onih ljudi koji su više od pola života gradili karijeru na jednom polju, a onda hobi pretvorili u posao i sad konstantno rade (hahahah). Ja ne vjerujem u onu „radi ono što voliš pa nećeš raditi niti jedan dan“, baš suprotno – radit ćeš non-stop, ali će ti srce sasvim drukčije kucati.

Danas se bavim onim što se marketinškim jezikom zove produkcija sadržaja. Uz redovno vođenje vlastitog bloga surađujem s mnogim prehrambenim brendovima za koje osmišljavam i pišem recepte te stiliziram i fotografiram pripremljena jela, razvijam pisani sadržaj, surađujem s raznim magazinima u kojima se mogu naći moji recepti i fotografije hrane, snimam videomaterijale, držim kulinarske radionice i teambuildinge, kao i cooking showove, bavim se stiliziranjem hrane za promidžbene svrhe klijenata. Osim toga, osmišljavam i vodim gastronomske ture za strane turiste i domaće gastroentuzijaste, pišem gastroreportaže i tematske članke za različite portale te se bavim promocijom i komunikacijom na društvenim mrežama.

Od generalija - studirala pravo (khm, da jesam), diplomirala talijanski jezik i kulturu (s naglaskom na povijesno-kulturološki kurikulum) na studiju humanističkih znanosti u organizaciji konzorcija koji čini 21. talijansko sveučilište sa sjedištem u Pisi, u Italiji, a potom završila i jednogodišnji specijalistički studij (master) iz Javnog i političkog priopćavanja na istom sveučilištu u Pisi.

Slani keksi sa sirom Slani keksi sa sirom (Foto: Sandra Rončević)

Što bi radila da ne kuhaš?

Jela bih! Mislim, to i sad radim, odnosno kako ja često kažem - radim na masi, hahahaha. Da nisam u ovim gastrovodama, vjerojatno bih našla način da budem! Odnosno, našla sam jer mi hrana nije oduvijek bila posao. Duže od 20 godina radila sam na raznim međunarodnim humanitarnim i razvojnim projektima financiranima od različitih stranih donatora (to je ono kad te pitaju „Jel' ti radiš EU projekte?“), a onda prije dvije i pol godine, sredinom 2018., poziciju projektnog menadžera zamijenila jednom sasvim drugom, prirodnijom i kreativnijom – onom koja mi omogućava slobodu i rad iz topline svog doma i posvetila se menadžeriranju vlastitog životnog projekta. Nisam ga još točno definirala pa govorim kako sam na studijskoj godini. Uskoro trećoj. Ali voljela bih se baviti proizvodnjom, nečim što traži ruke.

Što radiš kad nisi u kuhinji ili iza objektiva? Kako puniš baterije?

Idem k svojima na selo, tamo je drukčiji zrak. Tamo je sve jednostavnije i mirnije, tamo se potpuno isključim, stavim mozak u safe mode, jedem maminu juhu i pijem vino iz rasparenih čaša. Doma na kauču blejiim u strop i slušam glazbu; Cavea, Tinderstickse, Calexico, Wilca, Mazzy Star. Pjevam iz sveg glasa. Šetam, čitam, pišem. Putujem kad god mogu (sad je očito da ne mogu, barem ne onako kako sam nekad mogla), otisnem se u Toskanu pa s prijateljima gubim dane po opskurnim osterijama, pričam sijenskim dijalektom i smijem se glupim pričama s ljudima koje vidim prvi (a vjerojatno i zadnji) put. Spavam. Nakon dugo godina napokon spavam, onako kako se spava – kad legneš i probudiš se odmoran. Voljela bih se češće uputiti na more, posebno u zimskim šućmurastim danima. I na Mrežnicu jer Mrežnica je dom. Radim na tome.

Kako je nastao blog "O slanom & slatkom: o svemu"? Kakvih jela ima najviše na blogu – kakva hrana te najviše vuče?

Moji prvi recepti su se po raznim gastroportalima počeli pojavljivati prije desetak godina, ako ne i ranije, jer sam na neki način htjela zabilježiti što ja to sve kuham, a i željela sam imati neki direktni link na te recepte koje samo šibnem prijateljicama kad počnu ispuštati onaj poznati uzdah „mmmmm“ na prvi zalogaj pa me brže-bolje pitaju kako sam nešto skuhala (hahahah).

Gastroblog „O slanom & slatkom: o svemu“ počela sam voditi puno kasnije, najprije na društvenim mrežama, a kasnije i u pravoj formi bloga. Sve je krenulo od ljubavi prema hrani i kuhanju, prema raznim kuhinjama svijeta i jelima koja sam imala priliku kušati na putovanjima pa ih kasnije reproducirati u vlastitoj kuhinji, ali i velikoj ljubavi prema fotografiji i pisanoj riječi. I tako se rodio blog. Ipak, hrana je za mene mnogo više od lijepe fotografije koju zalijepim na Instagram, Facebook ili dignem na blog.

Hrana je miris, okus, boja koju vežem uz neko sjećanje, bilo da se radi o pričama iz svakodnevice ili onima s putovanja, ili pak onima iz djetinjstva o kojima sve češće pišem. Vrlo često naglašavam kako ja sebe ne smatram food blogericom, već govorim da ja samo pišem, fotkam i uživam u hrani, odnosno sve svoje strasti pokušavam objediniti na jednom mjestu koje se u današnjem svijetu zove gastroblog i ima neku svoju virtualnu domenu i poveznicu i hashtag.

Da moraš odabrati jedan kulinarski moto, koji bi to bio?

“Ako se bojiš maslaca, upotrijebi vrhnje”, Julia Child, jer onaj “Volim kuhati s vinom, ponekad ga stavim i u jelo” bio bi sasvim predvidljiv. :D

Koje kuharice imaju počasno mjesto na tvojoj polici, koji su kuhari tvoja inspiracija?

Ottolenghijeve. Imam ih gotovo sve. Nedostaje mi zadnja pod nazivom Flavour, i to samo zato što sam bila fokusirana na pisanje knjige pa nisam klikala puno po internetu i naručivala knjige, kako to obično činim. Ali, evo, osim što sam si poklonila svoju knjigu za Božić, poklonit ću si i Flavour Yotama Ottolenghija. Obožavam njegove recepte, pristup kuhanju, začine i taj iskonski Bliski istok u njegovim tanjurima u koji sam beznadno zaljubljena.

Velika mi je inspiracija i Massimo Bottura i njegovi razni projekti, njegov način razmišljanja. “Chefovi današnjice su influenceri i zato imaju odgovornost pomoći rastu i razvoju svoje zajednice kako bi ona postala više održiva. Dio tog rasta svakako uključuje i borbu protiv bacanja hrane i borbu protiv gladi.” Kad sam umorna i nikakva, uzmem i listam njegovu knjigu Il Pane è Oro/Kruh je zlato, a ta je knjiga “način gledanja na svijet, gledanja na vlastitu smočnicu i traženje unutarnje ljepote u najskromnijim namirnicama” (da završim opet citirajući Botturu).

Stifado Stifado (Foto: Sandra Rončević)

Kako ti se i kada prišuljala ideja da napišeš kuharicu?

Kako sam napisala u samom uvodu knjige, možda će se mnogi iznenaditi, no ne mogu reći da je mi je oduvijek bio san napisati kuharicu. Nije. Više sam maštala kako ću napisati knjigu, zbirku kratkih priča, priča koje me prate kroz život. Točnije, osjećala sam da mi je zadatak napisati zbirku priča – jer ja oduvijek pišem – i na taj način zauvijek održati živima i sačuvati od zaborava sve one koji, na ovaj ili onaj način, već dugo nisu tu, jer ima li ljepšeg načina od čuvanja dragih ljudi u pričama? Da, možda ipak ima – čuvati ih u pričama i zalogajima. U gurmanskom spomenaru. I tako sam jedno jutro ustala i krenula, dan po dan. I napisala svoju knjigu, napisala svoju kuharicu. Dva u jedan.

O kakvoj se zbirci recepata radi – koji je naslov, tko je izdavač, koliko ima stranica, kako su koncipirana jela – a kakve su to priče koje ćemo čitati uz recepte?

Naslov je Mrvu ovog, zeru onog, a podnaslov “gurmanski spomenar”, knjiga ima 440 stranica i mislim da se već iz ovih dijelova može lako razaznati o kakvim se receptima radi – onima koje nosim u svom genetskom kodu i svojim sjećanjima i onima koje baš volim. Podijeljena je u devet tematskih poglavlja; jedno je poglavlje posvećeno mojim skitnjama po Italiji, drugo ljepoti Bliskog istoka i Mediterana, malim šarolikim zalogajima koje dijeliš s drugima, tzv. mezi. Meni je filozofija meze nešto najdivnije što postoji.

Ima i nešto svjetskih klasika, ribljih jela, juha, salata, namaza i onih zalogaja koje spremamo u teglice. Jedno veliko poglavlje posvećeno je, kako ja kažem, brašnjenju – prirodnom kvasu, kruhu, pecivima, pizzi, focacci, pogačicama. Osmo je poglavlje posvećeno slasticama (ima, ima i slastica). Uglavnom, nema klasične podjele na predjela, glavna jela i deserte, ali zato ima brdo recepata koje sami možete složiti u te kategorije i kombinirati ih kako želite.

Nakladnik sam ja sama, točnije naša tvrtka Neboder ideja d.o.o., zato što sam ovaj projekt od početka do kraja željela napraviti sama, bez ikakvih kompromisa. Željela sam da to bude knjiga po mom. Okej, i po dizajnerovu jer bez njega to ne bi bila knjiga kakva jest, s njim sam pristala na kompromise, hahahah.

Za dizajn knjige zaslužan je Jelenko Hercog, čovjek koji je fantastičan grafički dizajner, ali i veliki gurman i zaljubljenik u kulinarstvo. I ovom mu prilikom želim javno zahvaliti na svemu; na strpljenju, na bivanju uz mene od prvog dana kad sam mu najavila da pišem knjigu i da želim da ju on dizajnira, na sinergiji, na genijalnim koricama koje su svojom bjelinom čista kontra mom tamnom izričaju unutar njih, na prekrasnoj suradnji koja je rezultirala predivno oblikovanom knjigom kojom se i on i ja ponosimo.

A priče... priče su crtice iz života povezane s raznima zalogajima. I ljudima. Radni naziv ove knjige je bio “knjigokuharica” jer ovo je i zbirka priča i knjiga recepata. Mrvu ovog, zeru onog. Ovo je kaleidoskop emocija, sjećanja, okusa, mirisa, boja, radosti, tuge, sreće, ljubavi, jedvačekanja, strpljenja i sve češće nostalgije. Bez tih priča ja ne bih bila ja niti bi ova knjiga bila knjigokuharica. Samo to ću reći o pričama.

Skromnost na stranu, što misliš – kome će se knjiga najviše svidjeti?

Mojima. Svima onima koje zovem svojima – mojim roditeljima i cijeloj mojoj obitelji jer sam u nju utkala sva ona sjećanja iz djetinjstva koja vezujem uz hranu, sve one zalogaje koje pamtim, sve one ljude koji odavno nisu tu, a koje sam svojim pričama zauvijek sačuvala od zaborava. Ova knjiga i jest posvećena upravo mojima, zbog kojih sam upravo ovakva kakva jesam – nedokazana i nepokolebljivo svoja.

Mome Darku, mom životom suputniku (iako ja češće kažem supatniku) koji je jedan od najboljih ljudi koje poznajem. On, naravno, isto spada u kategoriju mojih, ali njega posebno želim izdvojiti jer je, uz moje roditelje, on najponosniji na mene. Ne samo vezano za ovu knjigu, već u životu, baš svaki dan. On je osoba izvan društvenih mreža, ne diraju ga fejsbuci ni instagrami, ne zna što je caption, još manje što je reach, ne čita moje tekstove online, ali je tijekom pisanja knjige sa mnom pročitao većinu tekstova, na svaki mu je zasuzilo oko (uz obvezno: “Ja sam tako ponosan na tebe!”) i od prvog čitanja ima svoju najdražu rečenicu u knjizi.

Mojim prijateljima, i onima iz davnih i ovima iz novijih dana, koji su najgenijalnija podrška, koji me guraju kao rijetko tko, koji me oduvijek hrabre i bodre, koji su tu za mene kada zapnem, koji se vesele ovoj knjizi možda više nego ja sama (okej, ja sam samo jako umorna u ovom trenutku, vjerujem da će me veselje pošteno opaliti zeru kasnije).

A svojima zovem i cijelu virtualnu zajednicu koja me prati i koja mi daje ogromnu podršku od samih početaka – to su svi oni divni ljudi kojima se obraćam s “dobri moji”. E, pa i njima će se najviše svidjeti ova knjiga. Mislim da će se pogotovo svidjeti svima onima koji su me godinama tražili da ju napišem. Knjiga je čisti odraz mene; kakva sam u stvarnom životu ili na mrežama, identična takva sam i u knjizi. Ostala sam dosljedna sebi, čak i predosljedna. Nisam vas iznevjerila, dobri moji! 

Postoji li nešto što si htjela uvrstiti u knjigu, ali jednostavno nije stalo?

O da, nije mi stalo više od 20 recepata. Ovom je rečenicom sve rečeno, hahahaha. Ima toliko toga što sam željela uključiti, ali jednostavno nije stalo jer je knjiga svakim danom sve više bujala pa sam jednostavno morala napraviti rez i odlučiti što izbaciti. Izbacila sam neke slastice, što i ne čudi jer sam više taj neki slani tip – ja ću se u svom najdražem oksimoronu zasladiti slaninicom, hahahaha. Izbacila sam i neka druga jela, ali to nije utjecalo na cjelokupnu ideju i nimalo nije promijenilo zadani koncept.

Koliko je (otprilike) vremena iza svakog recepta u kuharici?

Sve ovisi o receptu i samom jelu; za neke recepte dovoljno je nekoliko sati, dok je za neke druge potrebno i nekoliko dana (ovdje prvenstveno mislim na sporo fermentirana tijesta i pečenje kruha s prirodnim kvasom, tzv. sourdough, ali i na neke procese mariniranja mesa ili pripremanja slastica te toskansku ribollitu).

Svaki recept svakako uključuje planiranje, popis namirnica, kupovinu, pripremu jela (ponekad i fotografiranje samog procesa pripreme), pripremu seta za fotografiranje i stiliziranje, fotografiranje, postprodukciju, odnosno obradu fotografija, pisanje recepta (svaki recept ima kratki uvod, popis sastojaka i opis pripreme) te pisanje crtice ili kratke priče uz recept. Iako je moja primarna ideja bila da crtica prati svaki recept, zbog količine teksta i fotografija i finalnog broja stranica to je bilo neizvedivo jer bi knjiga imala više od 500 stranica pa sam odustala od toga i stavila fokus na recepte pa je broj priča manji od broja recepata.

Koje su to namirnice koje moramo imati doma ako želimo kuhati prema tvojim receptima?

Ma sve su to namirnice koje svi imamo doma; od masnoća tu su maslinovo ulje i maslac, iako ja koristim i domaću mast, riža za rižoto (carnaroli ili arborio, kod mene često i vialone nano, riža koju kupujem u Italiji), razna tjestenina za sve one divne utješne tanjure pašte s ovim ili onim, ali i jako puno sezonskog povrća (ljeti su to patlidžani, rajčice, tikvice, a zimi grahorice, prokulice, radič, gljive, korjenasto povrće) jer ja naprosto obožavam povrće i prehrana mi je nekako više bazirana na povrću (iako se to možda na prvu ne bi reklo), koji dobar komad koljenice za ossobuco u crnom vinu, brašno za razna brašnjenja, jaja, bademe, ricottu i čokoladu, za pod zub, ali i za tortu.

Ono što možda velikoj većini nije toliko svakodnevno jesu začini i kombinacije začina koje ja koristim u svojim jelima; kumin, sumak, čili pahuljice, kurkuma, kardamom, ras el hanout, curry mješavina začina i nezaobilazni za’atar – zarazila sam virtualnu zajednicu za’atarom! No kako sam napisala u knjizi, kad jednom kupite te začine, u knjizi ćete naći pregršt recepata u kojima ih koristiti. Jer sve je u začinima i začinjavanju života.

Baba ganoush, Baba ganoush, (Foto: Sandra Rončević)

Koji ti recept iz kuharice uvijek navuče osmijeh na lice, a koji ti je zadao najviše muke?

Teško mogu izdvojiti jedan recept koji mi je drag, dragi su mi svi jer svaki ima neku svoju priču i nosi neku svoju emociju. Ali evo, recept koji ja nekako najviše volim je recept za baba ganoush, divni bliskoistočni namaz od ogaravljenih patlidžana. Mislim da svi koji me poznaju, u stvarnom životu ili iz virtuale, znaju koliko sam ja zaljubljena u baba ganoush, uši sam im svima probila s tim namazom.

Mislim da ću tu svoju ljubav najbolje opisati samom pričom, odnosno crticom koja prati recept za baba ganoush.

“Kad pričam priču o ljubavi, pričam priču o momački ogaravljenim patlidžanima čiji se dim tako perfidno uvuče u pore teških zidova urbanih zdanja, ne kako bi ostao tu, već kako bi se lopovski probio ispod pragova, ušao u liftove, prošetao šepurasto i smjelo po svim vertikalama, gore, dolje, lijevo, desno, poškakljao nosnice susjeda i pokojeg uspavanog psa.

Kad pričam priču o ljubavi, pričam priču o peckavim natruhama kumina, zemljanim notama tahinija, svježini limuna, mekoći maslinova ulja, gorčini češnjaka, svilenoj utrobi patlidžana u divnom spoju, u koji zaroniš s tom koricom friško pečenog kruva pa se stisneš u sebe i ne daš na sebe, ne daš na svoj mir.

Baba ganoush, sintagma za čitav jedan život ispunjen okusima i mirisima jednog drugog svijeta, samo naoko nepoznatog i dalekog. A ja, tako malo riječi imam za opisati tu ogromnu količinu ljubavi, i utjehe, i sreće, i miline, koju skrivam u sebi za taj sitni zalogaj.
Kad pričam priču o ljubavi, pričam priču o baba ganoushu pa mi obrazi, usne, prsti i čitava duša mirišu na Levant.”

Budući da su svi recepti poprilično jednostavni, bez problema mogu reći da nema niti jednog recepta koji mi je zadao neku posebnu muku pa vjerujem da će svi oni koji budu kupili ili dobili na poklon ovu knjigu bez muke savršeno izvesti sve i jedan recept.

Imaš li kakav savjet za one koji razmišljaju o izdavanju svoje zbirke recepata?

Jako je važno napraviti koncept, složiti tematski poglavlja, ispisati nazive svih recepata, ne odrediti im odmah neki fiksni broj jer to je tako jako promjenjivo i krenuti, dan po dan. Ja sam si odredila točno po danima što skuhati i pofotkati svaki dan, ponekad bih uspjela odraditi sve s liste, ponekad ne bih pa bih to što mi je ostalo samo prebacila na drugi dan jer često ne ide sve po planu.

Ali da, jako je bitno imati raspored i plan jer pisanje kuharice možda zvuči kao nešto jako romantično, ali to je ustvari projekt koji ima svoj početak i kraj i traži disciplinu (meni je to bilo najteže). Na kraju je najbitnije da ste vi, kao autor, zadovoljni s onime što je unutra i da je krajnji rezultat odraz vas samih.

Kada možemo očekivati novu kuharicu? 😊

Khm, nemam odgovor na ovo pitanje... možda nikad, možda već za godinu dana, ja sam nepredvidljiva. Nisam ni ovu napisala u potpunosti planirano. Činim sve onako kako mi dođe, mislim da je to možda moj najveći problem (ili sreća) u životu.

Punkufer je za vas pripremio dvije kuharice Mrvu ovog, zeru onog. Jednu kuharicu možete osvojiti na našem Facebook profilu, a jednu preko našeg Instagram profila . Kako biste osvojili ovu kuharicu, sve što morate napraviti jest ostaviti svoj komentar ispod objave na zadano pitanje. Ovdje možete pogledati pravila nagradnog natječaja. Sretno svima!
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju