Kad pričamo o pijankama i feštama, nepreglednim sljedovima hrane, najčešće za blagdanskih okupljanja, spominjemo bakanalije – čak i ako nismo posve sigurni kako je izraz nastao. Razuzdani sljedovi nastali su u čast vinskog boga Bakha ili Dioniza, a grčkim i rimskim svečanostima nije bilo premca.

Osim vina u neograničenim količinama, za drevnih gozbi iznosila su se jela od ribe, školjaka, rakova, jegulja, kosića i drugih ptica, mliječnih praščića, pečenja s ražnja, iznutrica, priloga od slanutka, ječma i leće i raznih čudesa nakon kojih bi na red dolazilo slatko. Hrana se donosila na raskošnim pladnjevima, a tvrde pogače znale su zamijeniti svečane tanjure od zlata i srebra.

Jelo se prstima, uz krišku kruha da bude lakše otpratiti komade hrane do usta – a prste bi ispirali robovi i posipali nazočne laticama cvijeća. Osobitu slast jelima davao je garum – dodatak pun umamija kojeg su Rimljani pripremali od fermentirane ribe i ikre koje bi se najprije solile pa nakon odležavanja na suncu procijedile. Tekućina bi se potom prelijevala u amfore.

Jelima nije nedostajalo aroma; osim papra, peršina i lovorova lista te češnjaka dodavao se i čubar, kardamon, korijandar, rutvica, ljupčac… Med je također bio omiljeni dodatak slanim jelima, baš kao i ukuhani mošt.

U carstvu dekadencije robovi bi od kuhara postajali majstori banketa i zaslužili poštovanje svojih gospodara. Kako piše Veljko Barbieri u svojoj knjizi „Vrijeme je za gozbu, car Heliogabal uzvisio je svojeg osobnog kuhara do viteške časti.

Preteče današnjih celebrity chefova imale su puno posla da bi zadovoljili pripadnike viših klasa, koji bi se gostili satima i danima jer se raskošna gozba smatrala statusnim simbolom. Osim samog okusa, važan je bio i umjetnički dojam, kao i smisao za šalu. Jela koja bi zavarala i nasmijala goste, poput pečene ribe u kojoj se krije posve novo jelo od kravljih iznutrica zaslužila bi same lovorike... 

"Rimljani su imali bizarne navike koje se nikako ne slažu s modernim bontonom, poput jela u ležećem položaju i povraćanja između slijedova", objašnjava Giorgio Franchetti, talijanski povjesničar.

Gosti bi se udobno smjestili i legli na jastuke jer se smatralo da u horizontali probava bolje radi. Nisu se zamarali otpadcima kao što su kosti riba ili mesa, bacili bi ih na pod, a potom bi ih robovi pokupili.

Povraćanje je bila uobičajena praksa kako bi se napravilo mjesta u želucu za više hrane, a reakcija bi se provocirala perom koje bi se stavljalo u usta i potom škakljalo grlo da izazove refleks. Nakon što bi gosti obavili svoje, robovi bi počistili nered. I ostale potrebe obavljale bi se na licu mjesta, poput primjerice ispuštanja vjetrova i drugih, spontanih aktivnosti.

Prepuštanjem užicima drevni Rimljani bi iskorištavali trenutak (carpe diem), vjerujući kako na taj način mogu držati smrt na sigurnoj udaljenosti.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju