Na zimzelenom stablu muškatnog oraščića (Myristica fragrance) rastu žućkasti okruglasti plodovi nalik breskvama u kojima se kriju dvije vrste začina: muškatni oraščić i vlaknasti, crvenkasti omotač macis. Sami muškatni oraščić nije orah, nego sjemenka ovalnog oblika, obavijena mrežastom ljuskom – macisom. Macis ima intenzivniji i, neki će reći, cvjetniji miris od muškatnog oraščića. Kad se osuši, crvenkasti omotač postaje žućkast. Najčešće se prodaje mljeven, a naiđete li na onaj u komadićima, dobro je znati da se taj više cijeni. Potrebno je pet godina da stabla muškatnog oraščića procvjetaju, a na jednom drvetu nađe se oko 2000 muškatnih oraščića godišnje.
I dok se na Zapadu muškatni oraščić najčešće upotrebljava za umak bešamel (bez kojeg nema lazanja), kao i razna druga jela od mesa i povrća, u Aziji je u fokusu zbog svojih ljekovitih svojstava. Superzdravi mirisni orah koji je mnogima na popisu omiljenih začina ima i svoju tamnu stranu. U prevelikim količinama može izazvati mučninu, grčeve i halucinacije, kao i nepravilan rad srca, dermatitis, alergije…
Maksimalna količina koja se dnevno smije konzumirati je 3-5 grama, što doista nije jednostavno pojesti s obzirom na njegovu aromatičnost. Uobičajene količine potrebne za začinjanje jela znatno su ispod opasnih granica.
Koristi li se umjereno, muškatni oraščić ublažava žgaravicu, potiče probavu, smiruje bolove, detoksicira, čuva zdravlje kostiju, a može ublažiti nesanicu, anksioznost i depresiju. Jednom samljeven, muškatni oraščić aromu i okus gubi prilično brzo, pa ga je najbolje koristiti u komadu i naribati direktno u jelo. U dobro zatvorenoj posudi muškatni oraščić može stajati skoro beskonačno. Sastojak je mnogih začinskih mješavina, primjerice klasične francuske quatre epices, marokanske ras el hanout, indijske garam masale i saudijskoarabijske baharat.
Prirodno stanište muškatnog oraščića je otočje Banda (često nazvano Otočje Začina) u Indoneziji, ali može se naći i na Karibima, posebno u Grenadi, na čijoj se zastavi nalazi. Bez obzira na to što je rodno mjesto mirisnog oraščića bilo maleno, borba za teritorij na kojem raste skupocjeni začin bila je žestoka. Do šestog stoljeća traženi se začin našao u Bizantu, a do 14. stoljeća prodavao se u po visokoj cijeni. Tada je pola kilograma muškatnog oraščića koštalo kao tri ovce ili krava.
Zanimljivosti
Paprene cijene, mračna prošlost: 7 zanimljivosti o soli koje vjerojatno niste znali
U potrazi za skupocjenim začinom nizozemska Istočnoindijska kompanija došla je na Bandas početkom 17. stoljeća – i brzo mu dodatno podignula cijenu na umjetan način. Nizozemci su preuzeli kontrolu nad većinom otoka, porobili domorodačko stanovništvo i preuzeli uzgoj i trgovinu muškatnim oraščićem. Englezi, koji su se također natjecali za svoj komadić otočja, povukli su se na preostali otok, Run.
Nizozemci su poduzimali ekstremne i često okrutne mjere kako bi zadržali svoj monopol u trgovini muškatnim oraščićem. Položaj otoka bio je strogo čuvana tajna, a prije izvoza bi svaki se muškatni oraščić umakao u vapno kako bi se spriječilo klijanje. Za uzgoj ili prodaju muškatnog oraščića domorodci su mogli biti osuđeni na smrt, a navodno je u petnaest godina, koliko su Nizozemci okupirali otoke, broj stanovnika smanjen s 15 tisuća na 600. Njihove sadističke metode dovele su do toga da je cijena muškatnog oraščića naglo porasla, donijevši tvrtki i njezinim dioničarima veliko bogatstvo.
U to je vrijeme muškatni oraščić po težini vrijedio više od zlata, tako da bi bočica sa začinom koji mnogi danas imaju u kuhinji vrijedila nešto više od dva i pol milijuna eura po današnjim cijenama. Nekoć je ta mirisna sjemenka bila jedan od najvrjednijih začina svijeta - i toliko popularna da su je ljudi nekoć nosili sa sobom u sićušnoj kutijici.
1769. Pierre Poivre, odlučan francuski hortikulturist, ušuljao se na dobro čuvane otoke Banda i ukrao muškatne oraščiće. Francuzi su ih zahvaljujući tome posadili na svojoj otočnoj koloniji, Mauricijusu. Slijedili su Englezi sa sadnjom u Aziji i na Karibima. Nizozemski monopol tako je bio prekinut.
