Hrvoja Ivančića domaćim zaljubljenicima u putovanja i avanture nije potrebno predstavljati. Ovaj putnik i pisac jedan je od najistaknutijih pripadnika naše putničke scene. Nagrađivani je autor brojnih novinskih i radioreportaža, putopisa i dokumentarnih filmova socijalne, ratne, političke i kulturne tematike, a potpisuje i četiri knjige, putopise "Dunavski blues" i "Iza Mjesečevih planina", putopisni roman "Samsara – put na Istok" te zbirku kratkih priča "Za’atar".
Priče onih bez glasa
Hrvoje putuje od studentskih dana, uvijek na granici avanturizma, humanog i humanitarnog, a posebno ga privlače Bliski istok, srednja i istočna Afrika te jugoistočna Azija. Sa svojih putovanja donosi autentične priče zaboravljenih ljudi iz osiromašenih i iscrpljenih zemalja na marginama interesa Zapada. Njegovi putopisi i reportaže, bez obzira na medij, izazivaju ono najljudskije u nama, potičući istovremeno čežnju za daljinama, želju za upoznavanjem različitih kultura i istinsko razumijevanje drugog i drugačijeg.
Zapažena su njegova javljanja s brojnih mjesta na rubu karte svijeta, u trenucima kada su svi drugi putovali u kontra smjeru, on je hitao u epicentre nemira, jada i ratova. Nakon velikih priča iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Sirije i Ukrajine, sada donosi najnoviju - iz Afganistana iz kojega se nedavno vratio nakon deset prilično intenzivnih dana.
Svoje će dojmove o Afganistanu podijeliti u četvrtak 20.6.2024. u 19 sati u Centru za kulturu Trešnjevka, na šestom predavanju iz ciklusa Putnička klasa, a mi smo mu, ne mogavši dočekati predavanje, "na brzinu" postavili nekoliko pitanja da nam je lakše dočekati četvrtak.
Zašto Afganistan? Što želiš ili moraš o njemu ispričati?
Afganistan me privukao prije svega kao država u kojoj je četrdeset godina tinjao rat, u kojoj je najveća svjetska sila, SAD, dvadeset godina podržavala republikansku vladu da bi na kraju izgubili od talibana. Osim što me vuče i zbog egzotike, koja je nama Zapadnjacima toliko zanimljiva, na kojoj nastaju putničke avanturističke priče, htio sam osobno doživjeti i kroz razgovore se uvjeriti do koje je razine totalitarni talibanski režim prodro među ljude.
Kako su te prihvatili? Kako si dolazio do sugovornika?
Već sam unaprijed imao neke kontakte, štoviše, imao sam kontakt prevoditelja, dragog čovjeka imenom Ahmad. Bilo bi mi nemoguće ulaziti u dubinske razgovore s ljudima bez njega. Što se tiče prihvaćanja stranaca, moram reći da se talibanski režim svojski trudi da se posjetitelji osjećaju dobrodošlo i sigurno. Njima je potreban dobar imidž u svijetu, a trebaju im i devize. Prema meni su se ljudi odnosili kao što se u većini društava tradicionalnih abrahamskih svjetonazora odnose: gostoljubivo.
Je li Afganistan još uvijek opasna zemlja? Kako si uopće putovao i gdje si sve bio?
Afganistan više nije opasna zemlja kao što je to bio u vrijeme američke prisutnosti. Razlog tomu je što su nekadašnji teroristi, oni koji su podmetali bombe i otimali ljude, sada vlast. Postoje džepovi otpora i sukoba, ali to je praktički zanemarivo.
Putovao sam uglavnom automobilom i to s unajmljenim vozačem. Takav je prijevoz iznenađujuće jeftin i najbrži je način da se krećete kopnom. Za mene je to bila ruta od granice Shir Khan do Kunduza, Kabula i Bamyana.
Razlikuje li se život u Kabulu i drugim dijelovima države?
Kao i svaki glavni grad, i Kabul se razlikuje od ostatka države. Tamo je moguće vidjeti progresivniji sloj, građane koji su spremni otvoreno razgovarati i kritizirati vladu. Tamo sam također vidio lica mnogih žena, što nije bio slučaj u Kunduzu u kojem su sve pokrivene od glave do pete.
Što se tiče standarda, on je vrlo loš, pogotovo sad dok je zemlja pod sankcijama. Jedan radnik može zaraditi oko 4 eura dnevno, učitelj će zaraditi stotinjak eura mjesečno. Među obrazovanijim slojem vlada neizvjesnost, mnogi žele napustiti zemlju i mogu reći da se u razgovoru s takvim ljudima primjećuje svojevrsna potištenost koju ljudi kolokvijalno nazivaju depresijom.
Kako žive obični ljudi?
U Afganistanu nema alkohola, tamo se lica ljudi na reklamama i plakatima prekrivaju bojom jer to nije u duhu islama, djevojčicama i djevojkama je zabranjeno školovanje iznad šestog razreda. Dobar dio stanovništva je indoktriniran religijom i velik je postotak neobrazovanih pa su kruti tradicionalni svjetonazori sastavni dio života u zajednici. To je kruta realnost kakvu možemo sresti ako čitamo biblijski stari zavjet.
I za kraj - vraćaš li se?
Vidjet ćemo, svakako bih se volio vratiti jednom. Afganistan je jedna od onih zemalja u kojoj je uvijek zanimljivo.
Još jedan Hrvat na vrhu svijeta: "Iako ništa nismo vidjeli, tih smo nekoliko minuta imali Everest samo za sebe"
