Nova znanstvena studija konačno je otkrila tisućljećima skrivenu tajnu i odgovorila na pitanje koji je glavni sastojak jednog od najpopularnijih kulinarskih sastojaka antičkog svijeta – rimski ribljeg umaka garuma.
Analizom drevnog DNK-a ostataka ribe pronađenih u Španjolskoj, na mjestu za koje se zna da je bilo jedno od središta proizvodnje garuma, znanstvenici su uspjeli identificirati ključan sastojak ove fermentirane delikatese. Dokazano je da su osnova garuma bile – sardine.
Iako je garum najpoznatiji kao začin antičkoga Rima, Rimljani su ga zapravo naslijedili od starih Grka, a ovi pak od Feničana i Babilonaca. Proizvodio se u solanama (cetariae)tako da se riba tjednima ili čak mjesecima fermentirala u slanoj vodi ili soli.
Garum nije bio samo nezamjenjiv i zapravo – univerzalni začin u rimskoj kuhinji kojim se poboljšavao okus svoj hrani, i ribi i mesu, već je bio i ključni izvozni proizvod. Zahvaljujući Pliniju Starijem znamo da se koristio i kao lijek za dizenteriju, bolove u uhu i ugrize pasa, a vjerovalo se i da potiče apetit.
Najcjenjeniji garum dolazio je iz sjeverne Afrike te obalnih dijelova Portugala i Španjolske i bio je temeljni miris i okus antičke mediteranske kuhinje. Iako je danas gotovo zaboravljen, ista ideja i dalje živi u azijskim fermentiranim ribljim umacima ili modernim fermentiranim umacima poput Worcestershirea.
Dugački 18,8 metara: U Vukovaru su napravljeni rezanci "dugi kao Dunav"
