Galerija
"Dojmovi se još sliježu… svjestan jesam, ali nisam to još nekako zapravo doživio", prvo je što nam je rekao Antonio Jelčić, osmi Hrvat na Mount Everestu i prvi na tristotinjak metara nižem Lhotseu, četvrtom najvišem vrhu na svijetu.
Knjiga hrvatskih alpinističkih uspjeha postala je bogatija za dva važna upisa 20. i 22. svibnja, a Antonio Jelčić postao je prvi Hrvat koji je u 48 sati stajao na dva vrha viša od osam tisuća metara. Na oba je stigao s iskusnim šerpom Norbuom koji je ispenjao više osamtisućnjaka, a na vrhu svijeta sada je bio sedmi put.
Zašto ne?
Kapetan duge plovidbe Antonio Jelčić rano je djetinjstvo proveo pored Metkovića, školske i studentske dane u Dubrovniku, a onda se skrasio u Zagrebu koji mu je kako kaže - u srcu. "Nisam purger, ali volim ga kao da sam ovdje rođen. Ovdje se dobro osjećam, tu su mi se rodila djeca, tu mi je dom." Nakon njegova povijesnog pothvata moglo se čuti da se radi o dečku koji prije ovog nije bio dalje od Sljemena, ali to je ipak daleko od istine. Iako, priča nam Antonio, njegova prva ekspedicija, počela je kao šala. Prijatelj je predložio da odu na Kilimandžaro, a Antonio je odgovorio: "Može, ti organiziraj i idemo", misleći da će ostati na tome. A onda je prijatelj za nekoliko dana poslao detalje o rezervaciji.
"Zapravo sam se baš veselio, planinarenje pa safari, kupanje, ekipa. A onda smo shvatili da nemamo opreme i počeli smo se pripremat za ozbiljno. Tako je sve počelo. Sviđa mi se taj izazov, planiranje, treniranje, kondicijske pripreme..." Nakon Kilimandžara 2021. godine, sljedeća je ekspedicija bila na Chimborazou (6263 metra) u Ekvadoru 2022. Onda je uslijedio i uspon na Aconcaguu (6961 metar) u Argentini pa Everest nakon toga i nije bio iznenađujuća želja. Intenzivne pripreme za ekspediciju trajale su deset mjeseci. Antonija je spremao prijatelj i trener Mario Gabud, stručnjak za pripremu sportaša, i isti onaj čija je ideja bila Kilimandžaro.
Prema Vrhu svijeta
Sve je postalo vrlo stvarno kada je u Katmanduu susreo ostale članove ove osmeročlane međunarodne ekspedicije. Zloglasni aerodrom Tenzing-Hillary u Lukli zadnje je od civilizacije što će vidjeti narednih tjedana. Iako su niži kampovi, prisjeća se Antonio, s tuševima i TV-om luksuzni prema onima na višim nadmorskim visinama. Bazni se logor nalazi na 5360 metara i iz njega se kreće na aklimatizacijske rotacije u kampove 1, 2, 3 i 4, a iz kampa 4 potom se kreće na vrh Mount Everesta.
Infrastrukturu u baznom kampu i svim kampovima organizira operater. Zapravo, vi morate nekako stići do Kathmandua na određeni datum, a tamo vas on preuzima. Od dozvole za uspon do svega što vam treba za život, šerpi u pratnji, kisika, hrane, šatora, sve osigurava operater. O cijeni se može i pregovarati, ali – svakako je skupo. Samo izdavanje dozvole za uspon košta 11 tisuća dolara, a sa svim ostalim, iznos ekspedicije postaje i triput veći. Ali cijena ovisi o tome koliko vam potpore treba, pa može biti i dvostruko veća, a ako ste samostalniji možete si dopustiti jeftinijeg operatera, objašnjava nam finese Antonio. Ali nije u novcima sve, zaključujemo temu.
Društveni dio ekspedicije nešto je posebno, oduševljeno nastavlja Antonio. Ljudi iz čitavog svijeta, svi posebni i drugačiji na svoj način, zanimljivi, puni snova, svatko sa svojom nekom pričom i istim ciljem. Svi oni imaju nešto zajedničko, ono zbog čega su došli i ono što su prošli da bi sada bili tu. Zajedništvo se osjeća u svakome kampu, a zajednički se iščekuje i svaka informacija o dolasku povoljnijeg vremena.
Prvi uspon na koji su krenuli bio je neuspješan. "Do tada nekako očekuješ da ćeš uspjeti, ali nakon tog prvog pokušaja uspona znali smo da su nama šanse manje." Za tijelo je jako naporno po drugi put ići iz kampa 2 u kamp 4 odakle se kreće na vrh, umor se nakuplja. "Možda nas je neuspjeh malo zabrinuo i prizemljilo, ali odlučili smo pokušati još jednom i to je bila ispravna odluka."
... pa još jednom
Odmorili su se nekoliko dana u kampu 2 - koliko se već možete odmoriti na 6500 metara, objašnjava nam Antonio, jer je visina prevelika da se stvarno naspavate i probudite odmorni. I onda su pokušali opet – i dogodilo se.
"Ne znam ni kako bih to objasnio… Sreća, ali ne i samo sreća. Vrijeme nam se nasmiješilo. Nismo imali kisika za još jedan pokušaj, pa smo možda malo i isforsirali… ali da se nismo odlučili za taj drugi pokušaj, trećega ne bi bilo, neovisno kako bismo se fizički osjećali, jednostavno jer nismo više imali resursa - kisika i hrane", uzbuđeno nam prepričava Antonio dolazak na najviši svjetski vrh.
Bolje se vrijeme očekivalo 21. svibnja pa su Norbu i Antonio odlučili krenuti, ako slučajno prognoza dopusti, dan ranije, kako bi izbjegli gužvu na vrhu. Uvečer 19. vrijeme nije bilo sjajno iako nije bilo niti katastrofalno, ali pod motom vrijedi pokušati pale se te večeri prve dvije svjetiljke na putu prema vrhu svijeta.
"Nakon nekoliko sati lošeg vremena, kad smo došli na Balcony razvedrilo se nebo i otvorio se pogled na čitav svijet pod nama.“ Napokon je bilo vedro, sunčano i bez vjetra, a nakon sat-dva, opet je uslijedilo pogoršanje. „Kad smo došli na sam vrh, nije se vidjelo ništa, ali zato doživljaj nije bio manji. Zbog toga što nije bilo ljudi imali Everest samo za sebe.“ Ali povratak je preopasan, put predug, a vrijeme prerazdražljivo za dugo zadržavanje na vrhu. Treba se vratiti dolje.
4 čokoladice za kraj
Nakon uspješnog povratka s Everesta, Lhotse i nije bio toliko važan. Umorni od uspona, bez hrane, i uz jednako nepouzdanu prognozu gotovo nisu ni krenuli. Ali drugi dan, Antonio i Norbu žicaju čokoladice od onih koji se vraćaju s uspona i ponovno odlučuju barem pokušati. "Sve je to dio avanture", smije se Antonio. "Ovdje je došao do izražaja taj mentalni dio. Možeš ostati bez hrane i odustati ili ne odustati, snaći se i ispenjati 4. najviši vrh na svijetu. Pripreme te mogu pripremiti za mnogo toga, olakšati ti, ali tamo je ipak drukčije. Mentalni dio je bitan jer ako si utuviš u glavu da ne možeš, onda ne možeš." Odvažili su se krenuti. Vrijeme je ovaj put bilo savršeno, a na Lhotseu su bili gotovo sami. I gladni, ali ako je vjerovati Antoniju – vrijedilo je.
Iako je prekrižio kućicu uz najviši vrh svijeta na svom popisu želja, Antonio se nije zasitio ni ekspedicija ni planina. "Svaka je zahtjevna, ali u svakoj i uživaš, učiš… Srećeš istomišljenike, upoznaješ kulture. To te nauči strategiji, strpljenju, poniznosti i iziđeš kao kvalitetnija osoba. Mislim da je to glavni razlog zašto ovo radim, to je uspjeh neovisno o tome dođeš li do vrha." Nema neke konkretne datume i razrađene planove, ali odaje nam da bi volio prehodati Grenland i doći na sjeverni pol s kopna. Kamo god da krene, mi ćemo ga bodriti i pratiti.
Hrvoje Jurić: Posljednji kilometri ledene avanture Slavonca koji je svojim psima priuštio najbolju šetnju na svijetu
