Naš put počeo je na prošlogodišnjem kvalifikacijskom turniru u Vodicama gdje smo u neizvjesnoj borbi s velikim prijateljem i vrhunskim ribolovcem Sašom Rakarom zauzeli drugo mjesto. Nastupali smo u sastavu kapetan Boris Županović, Josip Jurišić i Joško Piteša. Kako je borba do zadnje minute bila neizvjesna i napeta, tako je samo natjecanje imalo posebnu draž jer se pobjednik nije znao do samog kraja. Velika je neizvjesnost bila u zadnjih sat vremena pa sve do samog kraja. U tijesnoj borbi pobijedio je Shiraz ispred Sveca, ali je na dodjeli nagrada kapetan Saša Rakar uručio pozivnicu za OWC u Kostariki svom velikom prijatelju i kapetanu Borisu Županoviću. Veliko hvala ovim putem Saši što nam je pružio mogućnost da se iskušamo u borbi s najboljim ribolovcima svijeta.
Nakon nekoliko dana razmišljanja i slaganja kockica, pala je odluka da ipak idemo braniti boje Lijepe naše i vidjeti gdje smo mi u svemu tome. Team Svetac branio je boje Hrvatske na Offshore World Championship-u u Queposu u Kostariki u sastavu kapetan Boris Županović, Joško Piteša, Josip Jurišić, Ivica Šošo i Igor Ilić. Uz nas, iz Hrvatske je na natjecanju bila i Dubrovačka republika, predvođena kapetanom Marom Sekulom, pobjednikom Swordfish cupa u Slanome. Let je bio dug i naporan obzirom da Kostarika nije baš tu iza ugla. Od Splita preko Frankfurta, pa tehničkim stopom u Santo Domingu i nakon gotovo cijelog dana sletjeli smo u Kostariku, u glavni grad San Jose.
Mi smo nekako imali neki svoj plan pa smo tipični hotelski smještaj zamijenili penthaouse apartmanom s bazenom. Imali smo i svoj kombi svih devet dana boravka u Kostariki. Obzirom da sam ja bivši profesionalni košarkaš pa sam, malo umoran od hotela i autobusa, sugerirao da iskoristimo vrijeme i uživamo svi zajedno na jedan drugačiji način. Svi članovi ekipe su prihvatili sugestiju te je naš ekonom i organizator puta Josip Jurišić, znan svima kao Api, prionuo poslu, uhvatio se traženja te je nakon kratkog vremena našao Jack Pot smještaj. Vila smještena na vrhu brda iznad Queposa s bazenom i tri velike spavaće sobe bila je naš mali raj tijekom boravka u dobro zagrijanoj Kostariki.
Prvi dan smo iskoristili za kratku adaptaciju i kupanje u bazenu jer smo već sljedeći dan išli na prvi trening u 80 km udaljeni Los Suenos. Naime, u Los Suenosu se već zadnjih nekoliko godina održava jedan od najboljih turnira na svijetu, poznatiji kao TRIPLE CROWN koji se održava u siječnju, veljači i ožujku u trajanju od po tri dana. Ove godine sam bio pozvan da sudjelujem na Triple Crown-u u jednoj kombiniranoj rusko-mauricijskoj posadi, ali sam se zahvalio zbog obaveza i ipak prioriteta da odem sa svojim prijateljima na toliko željeni put u Kostariku. U Los Suenosu smo išli na trening s iskusnim kapetanom Danom Thomasom i njegovim plovilom Topaz 36 imena HOO’S YOUR DADDY.
E da, Los Suenos, ljudi moji to se ne da riječima opisati. To je nešto veličanstveno! Marina koja se nalazi u golf resortu s tolikim brojem ribolovnih brodova i one koji se ne baš pale na te stvari metaforički rečeno “izuva iz cipela”. Da, mi smo tu došli da vidimo kako se snalazimo u tom svijetu s nama slabo znanim ribama.
Lov na sailfisha je ipak malo drugačiji nego ovo što mi imamo kod kuće. Sve ima svoje draži i pitanje je tko što voli. No krenimo redom. Prvi dan je prošao odlično, svi smo osjetili sailfisha i imali smo neki osjećaj u kojem smjeru to sve ide. Svi smo u duši sportaši pa smo brzo pohvatali konce i kraj dana dočekali s 10 puštenih riba i nekoliko izgubljenih, što za prvi put uopće nije loše.
Mi smo se odlučili za ribolov stacionarnim rolama te smo u napad išli s Penn Torquom 9000, Shimano Stellom 18000, Shimano Stellom 20000 I Shimano Saragosom 20000 koja se definitivno pokazala kao nedovoljno brza za ovu vrstu ribolova. Svi štapovi bili su iz našeg MAGURO PRO SHOPA, Black Hole Sea fork 350 g je neprikosnoven štap za ovu vrstu ribolova i savršena kombinacija s ovim High Gear rolama. Jako je bitno da je High Gear, jer kod udarca prve ribe pravi kapetan radi krug i napada drugu ribu pa ako rola nije High Gear, onda je vaša ruka i rame High Gear pa puno brže dolazi do zamora. Najloni su bili Varivas i Sufix 30 lb i bez 400 m na špuli niste baš u nekoj opuštenoj situaciji kad stisne riba. Vratili smo se doma nakon prvog dana prilično iscrpljeni pa smo sljedećeg dana išli u nabavu hrane za preostale dane. Stigli smo otići i u prašumu na ZIP LINE. Prašuma i žica po prašumi je bilo super iskustvo te bih svima preporučio istu razbibrigu jer ipak misli malo preusmjeriš na nešto drugo. Za one koji su ljubitelji adrenalina, postoji opcija SUPERMAN na kojoj su moji prijatelji „guštali ka mala dica“.
Ja sam ipak ostao nakon Zip Line-a u hladu i čekao njih da završe svoj adrenalinski spust. Navečer odlazimo do Paradora, hotela u kojem je bilo otvaranje i polako osjećamo nervozu, onu pozitivnu, jer se natjecanje bliži. Sutradan ujutro doručak i odlazak na službeno fotografiranje i ždrijeb brodova. Kapetana Borisa dopada da izvlači plovila, a Apija da prijavi kamere. Sve ekipe prijavljuju 2 kamere, a mi? Mi 6 komada! Da, dobro ste pročitali. Čovjek na verifikaciji nije ima mjesta da sve zapiše, a moj komentar na to bio je – e, sad vidiš koliko smo bolesni! Boris izvlači prošlogodišnjeg pobjednika FRENZY-a, Fasttruck, Real In II i Treasher. Brodovi su podijeljeni po kategorijama pa prvi dan dobijete top posadu, drugi i treći dan dva osrednja broda, a zadnji kao što samo ime kaže – smeće. Ceremonija natjecanja nije ostavila nikakav poseban dojam jer samo otvaranje je moralo biti na malo višem nivou. Mi se kao BIG GAME CROATIA u našoj Komiži stvarno nemamo čega sramiti, dapače, mislim da se imamo čime pohvaliti. No, nismo mi tu bili zbog ceremonije nego zbog ribolova. Natjecanje otvaramo s prošlogodišnjim pobjednikom FRENZY-jem i čim stanete na brod ako ste ribolovac, znate zašto je bio pobjednik. Sve je na svom mjestu, dredge bar, spread bar, teaseri – jednostavno vidiš da je sve kako treba biti. Lovi se na udaljenosti od 40 – 50 milja od obale pa je u svemu jako bitno kakav brod imate. Naše četiri stacionarne role su spremne, peta na central riggeru i shot gunu i štap za marlina u holder nadiven spreman ako se marlin digne i dođe u teasere.
Mi odlazimo u nekom drugom smjeru i ja kvačim prvog sailfisha oko 8:30 te do 9:30 imamo još tri komada. Iza 9:30 marlin udari u teaser i Boris izvadi svoj štap, uzme spremnu tridesticu i odradi savršeni switch&pitch. Switc&pitch je tehnika zamjene varalica kad marlin dođe u teasere, kapetan brzo na outriggerima izvadi teasere, a ribolovac zamijeni teaser sa svježim mamcem, u ovom slučaju balyhoom. Boris to radi manirom iskusnog rutinera i nakon nekoliko sekundi Black marlin je u prvom letu i bitka počinje. Vidjeli smo pri prvom iskakanju da nije beba, pa je do samog kraja bilo napeto. Marlin od 400 lb na najlon od 30 lb nije lak zadatak, ali IGFA kapetan Boris Županović brani uspješno svoju titulu i nakon 25 min i besprijekorne vožnje kapetana Josea, leader prolazi kroz vodilicu, Marlin je na posljednjem snimanju, release i imamo još 500 bodova. 180 kg black marlina na 30 lb i možeš u probrano društvo. Bravo kapetane. Nastavljamo ribolov dalje te na istoj poziciji lovimo još dvije ribe i kapetan oko 10:30 vozi na drugu poziciju gdje se ujutro čudesno lovilo i mi imamo 45 min za marendu i osvježenje. Dolazimo na poziciju, kratkotrajni muk i mi se pitamo zašto smo od tamo otišli, ali ubrzo slijedi odgovor. Tri puta double strike, jednom triple strike i još nekoliko pojedinačnih udaraca i prvi dan završavamo s 18 puštenih sailfisheva i jednim puštenim black marlinom. U Kostariki se govori španjolski pa baš i ne razumiješ sve što pričaju na stanicu, osim što doslovno svaku minutu čuješ da netko pušta ribu. Prvi dan je ulovljeno više od 900 riba, a mi završavamo na odličnom 9. mjestu. Drugi dan počinje ono što ne možete promijeniti, brodovi su svakakvi! Lovimo s brodom REEL IN II, starim Hatteresom 42, koji ide cijelih 13.5 čvorova pa računamo putem da će nam do pozicije trebati 3 sata. Ali nema toga u njih, kad god vi isplovite, on u 7:30, kad je vrijeme za udice u moru, usporava i lagano u trollingu idete dalje. Nije njih briga što do pozicije ima još oho-ho. Ali obzirom da mi znamo gdje smo jučer bili i što smo radili i imamo svoj GPPS, ne možeš nas baš praviti budalama. Ali nema što, sve je u moru i mi polako odlazimo na mjesto gdje se jučer lovilo. Reel In II je jučer uhvatio 7 riba, a mi do podne imamo 6 i drugi dan završavamo s 13 puštenih sailfisheva i ukupno nakon 2. dana natjecanja bili smo na 14. mjestu. Samo da napomenem da u marinu dolazimo kasnije jer se nazad vraćamo na jedan motor.
Od ove godine promijenili su pravila on OWC-u pa se lovi 4 dana zaredom, što je totalni promašaj jer ti nakon 2. dana na užasnom suncu svakako treba dan odmora. Ali kako svima, tako i nama.
Sad već u nama gori i od adrenalina skoro da nitko ne spava. Mi smo u našoj Vila Oasis uživali na bazenu nakon svakog dana, što je bilo neprocjenjivo, a nakon kupanja svatko je imao neki zadatak za večeru. Nekog bi dopalo peči meso na grilu, nekog salata, nekog napravit kokos na tingul, nekog oprati tanjure nakon večere, uglavnom svaku večer bi oko 22.00 polumrtvi ležali u krevetu. Svako jutro dizanje u 4.30 i u marini oko 5.30. I onda mi netko kaže – odmor…
Treći dan kreću naše muke. Brod Fasttruck se jučer pokvario oko 10 sati, brod koji je prvog dana uhvatio 15 riba, a njegova zamjena je jučer bio brod GOOD DAY TOO. Jučer su uhvatili 5 riba i ne piše nam se dobro. Dok su nas smjestili na zamjenski brod, gubimo pola sta i napokon odlazimo u treći ribolovni dan.
Na brodu je sve nekako improvizirano, ali jedna bitna stvar fali. Nema outrigger za dredge bar niti za spread bar, a bez te dvije stvari dignuti sailfisha nije baš lako. Lovi se na prosječnoj dubini od 2500 m i bez pravih teasera nemate što tražiti. Svi love, a u nas skoro pa ništa. Treći dan završavamo s 4 pustena sailfisha i plasman nam se bitno kvari te padamo na 30. mjesto. Pokazatelj je to da bez pravog broda nemaš baš neku veliku šansu. Sutra je zadnji dan, a nas čeka najgori brod i još se zove Treasher, ili ti ga po naški, smeće. Nas petorica ulazimo na brod i brod polako napušta marinu. Jadna nam majka. Kapetan me moli da Api i ja uđemo u kabinu jer ne može izglisirati, a u kabini 2 kante goriva i kanta vode… mila majko što je ovo. Ne uspijeva izglisirati pa zove marinu i vraća nas natrag u porat uz objašnjenje da ima problem s motorom. Mi u čudu i na rubu živaca izlazimo iz broda, a organizator nas vodi do drugog zamjenskog plovila koje nije ništa bolje od „smeća“, uostalom nema uopće nikakve kabine. Nemamo nikakvog izbora te nakon svađe ipak ulazimo u brod. Ovakav tretman nismo baš očekivali. Isplovljavamo i nakon 15-ak minuta iz motora počinje sukljati crni dim te kapetan usporava i zove pomoć. Nakon pola sata dolazi novi brod, očito nepopravljeni Fasttruck, koji se pokvario drugog dana, te se prekrcavamo u njega.
Brod je pri isplovljavanju bio totalno nepripremljen te ga je organizator zamolio/prisilio da nas ukrca i to na moru, a ne u portu jer bi sigurno bio kaos. Krećemo u zadnji dan ribolova i dobivamo sat vremena produženja, a već smo izgubili puna dva sata.
Brod koji smo dobili, Fasttruck, očito je nedovoljno popravljen pa vozimo jedva 12 čvorova. Nakon sat vremena vožnje prvi put u 5 dana ribolova stanemo i krećemo u trolling i ja vidim kopno. Nije dobro, govorimo sami sebi, ovaj je samo došao odraditi posao. I onda, kako to uvijek biva uz sva sranja, kvari se i vrijeme i diže se more. Od bonace prva 3 dana danas lovimo po kiši i jako valovitom vremenu, pa se odmah vidi da nije neki dan za ribolov.
Od pozicije na kojoj se lovi udaljeni smo 35 milja te nas kapetan uvjerava da je i tu dobro za loviti. E moj kapetane Mauricio, reka bi ti jedan moj – dosta mi je i mojih laži. Nakon nekog vremena nailazimo na veliko jato dupina te ga uljudno molimo da ostanemo loviti oko te skupine dupina koji su jako aktivni i do kraja dana uspijevamo pustiti 5 sailfisheva na 15 milja od obale. Mislim da na toj poziciji nitko nije nikada lovio, još je naš dobri Mauricio krenuo oko 3 sata put kuće…
Pomalo prazni i razočarani nakon zadnjeg dana vraćamo se u našu vilu i, uz meso s grila, u bazenu skupljamo glave i polako zatvaramo ovu priču. Svi smo dali svoj maksimum, svatko od nas je kod svog štapa dežurao cijelo vrijeme i na angažmanu nam nitko ne može ništa prigovoriti, također je i naših grešaka bilo minimalno pa na kraju možemo biti zadovoljni, ostalo je viša sila. Igor je odlično odradio posao na shot gunu, Api je bio odličan i izvukli smo maksimum iz njega. Ive je svoj posao odradio jako dobro, a Boris i ja smo svoj dio na shortu isto tako besprijekorno odradili. Svi smo skupa bili prava ekipa i samo tako se i može nešto učiniti. Opet je ove godine oboren rekord natjecanja te je u 4 dana ribolova ukupno pušteno 2840 riba od čega 2822 sailfisha, 14 blue marlina, 2 black marlina i 2 striped marlina. Također je uhvaćeno i 13 lampuga, jedna Yellowfin tuna i jedan wahoo. Na kraju završavamo 34. s ukupno puštenih 40 sailfisheva i jednim black marlinom, ali nekako ostaje žal, jer smo realno mogli biti u prvih 15 da su brodovi zadnja 2 dana bili bar prosječni. Da smo zadnja dva dana imali prosječno 10 riba, bili bismo unutar 15 ekipa i to potpuno zasluženo, ali ovoga puta sreća, iIi pravda, nisu bili na našoj strani. Nema veze, život ide dalje…
Možemo bit ponosni na sebe jer smo napravili odličan rezultat iako 34. od 67 i ne zvuči baš nešto posebno, no za mene osobno pravo su mjerilo samo prva 2 dana, ovo ostalo je samo ruganje i spašavanje glave, nažalost. Rekli bi Dalmatinci, ne mirita Svjetskog prvenstva zadnja dva dana. Ipak na svjetskom prvenstvu organizator sebi ne bi smio dozvoliti ovakve propuste s brodovima koji nisu dostojni ovakvog natjecanja jer ipak je ovo Svjetsko prvenstvo. Zamislite da se finale lige prvaka igra na stadionu Kamen Ingrada u Velikoj! Nisu baš stadion i mjesto dorasli tome… Zatvaranje prolazi u istom stilu kao i otvaranje i naša se epizoda i boravak u Kostariki bliži kraju. Ako Bog da, vratit ćemo se opet, a do tada HASTA LUEGO COSTARICA!
Tekst je za portal Ribolov na Jadranu napisao Joško Piteša, fotografije su arhiva tima Svetac
