Prije otprilike tristo godina gostionica na otočiću u Richmondu nudila je samo jedno jelo: pite od jegulje, zbog kojih se sjedalo u čamce i plovilo po Temzi. Na Twickenham Ait nije se doduše dolazilo samo radi hrane, nego i pića i druženja, ali Eel Pie House tada je bila središte zbivanja. Pite s jeguljom i danas imaju svoje obožavatelje koji čuvaju to jelo od zaborava, a nadahnjuje i neke nove gurmane da je iskušaju kako bi se okusima i mirisima vratili u neka prošla vremena.
Skromna jegulja čuva uspomene na vrijeme u kojem se nekoć živjelo, a iako mjesta na kojima se može pojesti ima sve manje, i dalje je možete kušati. Izvorna londonska hrana za van živi u ulici Tower Bridge gdje je M. Manze sinonim za specijalitete od jegulje. Zajednički stolovi s mramornim pločama, tamne drvene klupe, zelene i bijele zidne pločice stvaraju osjećaj kao da ste se vratili u prošlost.
Od prijepodneva do večeri naručuju se pirjane jegulje ili one u želeu od kostiju koja izgleda poput hladetine, kao i najpopularnije jelo: pite s pireom od krumpira i umakom od jegulje. Gostiju je sve manje, ali i dalje se nađe šmekera koji ne zaziru od tradicionalnih okusa. Jegulje su bile jedna od rijetkih vrsta koje su mogle preživjeti u prljavoj Temzi i stanovnicima Londona služile su kao jeftina i zasitna zamjena za meso.
Sredinom 19. stoljeća na londonskoj tržnici Billingsgate moglo se naći i do 500 prodavača jegulja, a i Charles Dickens pisao je o pikniku na Temzi i kultnom otočiću Eel Pie. Između 11. i 14. stoljeća, jegulje su doprinijele i jačanju londonskog gospodarstva, a služile su i kao valuta za plaćanje najamnine.
No danas je broj jegulja u Temzi dramatično pao – ima ih čak 90 posto manje ego što je to bio slučaj sredinom 20.stoljeća. Kako bi se spriječilo njihovo izumiranje pokrenute su inicijative kojima bi jegulje ostale stanovnice svojeg grada.
Zavodljiv grad otpora i kulture u kojem ćete se osjećati kao kod kuće
