Velika nam je čast bila razgovarati s gospođom Anom Lemić, autoricom knjige "Sela i stanovi na Velebitu: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka" izdane 2013., koja je prije nekoliko mjeseci doživjela i drugo, dopunjeno izdanje.
Na 850 stranica i s više od 2000 fotografija autorica je dokumentirala 550 sela, zaselaka i sezonskih stanova na Velebitu. Više od dva desetljeća obilazila je napuštena, zaboravljena i obrasla sela ili ono što je od njih ostalo, fotografirala ih, razgovarala s rijetkim mještanima i zadužila sve koji Velebit vole i poštuju ga ovim neprocjenjivim dokumentom, svjedočanstvom i spomenikom životu kakav se na Velebit više nikada neće vratiti.
Ana Lemić rođena je u Kaniži kraj Gospića, u kući iz koje se vidio Velebit. I gospićka gimnazija, u kojoj je radila kao profesorica matematike i fizike, a potom, sve do umirovljenja, i kao ravnateljica – gleda na Velebit. U njezinoj rodnoj kući često se o njemu govorilo, tako da je odmalena puno toga znala o toj planini koja kao da je “zagrlila Liku“.
Danas, još uvijek kao djevojčica zanesena njegovom velebnošću, kaže da bi mu posvetila i novi život da ga ima, jer jednostavno, oduvijek je Velebitom određena. „Kud je najljepši, ali rodila sam se i živjela pod njim najveći dio života, a sada doslovno živim na Velebitu već 15 godina, na visini približno tisuću metara nad morem jer sam se iz Gospića preselila na Velebit, u Baške Oštarije, razmeđe srednjeg i južnog Velebita. Iako se nakupilo godina, još mu ne mogu odoljeti.“
Uza sve ostale funkcije koje je obavljala i obavlja (dugogodišnja je predsjednica Ogranka Matice hrvatske Gospić, članica Hrvatskog kulturnog vijeća, Hrvatske geološke ljetne škole, predsjednica Hrvatskog planinarskog društva "Visočica" iz Gospića, a bila je i urednica Ličkog planinara), a vjerojatno i prije svih njih, ona je planinarka.
Živjeti Velebit
"Zarazio" ju je, kaže, otac koji je radio u advokaturi sa zaslužnim gospićkim planinarom dr. Ivanom Gojtanom, dugogodišnjim predsjednikom Planinarskog društva Visočica" i inicijatorom gradnje planinarskog doma na Visočici i još nekoliko planinarskih kuća i skloništa. Kada je odrasla, došlo je vrijeme da prestane sanjati Velebit i počne ga živjeti.
U Velebit je krenula "kao i svi planinari", objašnjava nam, "na izlete koje je nudila pojedina planina i po markiranim planinarskim stazama kako se planinari i trebaju ponašati." I ovom prilikom im poručuje da poštuju planinarska pravila i etiku i ne napuštaju staze. "Ali, o Velebitu sam slušala još od djetinjstva u mojoj roditeljskoj kući i stvorila sam svoju sliku te planine i saznala iz knjiga moga oca puno toga o Velebitu. I malo pomalo odvajala sam se od planinarskih staza. Ali vrlo spremno i oprezno čemu su se mnogi moji poznanici čudili. I tako je počelo."
Najprije je valjalo upoznati i ispenjati sve njegove najviše vrhove, pa obići i mnoge druge hrvatske planine. I svoje je učenike učlanila u planinarsko društvo i često ih vikendima vodila da upoznaju drugačiji svijet, da upoznaju prirodne ljepote najbližeg zavičaja pa sve dalje i dalje. Kroz tjedan, poslije nastave, često je posjećivala Velebit. U maloj grupi jer s velikom grupom ne možeš se posvetiti onome što Velebit nudi. Sve je bilo vrijedno pažnje, tako da danas ima pedesetak tisuća fotografija.
Fotoaparatom je bilježila baš sve na što je naišla, insekte, leptire, bilje, pa tako i sela na koja je u početku nailazila slučajno, ali bi sve uredno zapisala u svoj dnevnik, označila lokaciju na karti, zabilježila datum, prezimena, naziv i osnovne značajke.
Zaboravljenim putovima
Znala je da se na Velebitu živjelo, ali nije znala ni gdje, na kojim visinama, kao ni koliko je naselja postojalo. Nakon nekog vremena, kada je već skupila dosta građe, označena sela na kartama pokazala su da je Velebit nekad bio gusto naseljen… Fotografije koje je snimila i bilješke koje je napravila u tome su se trenutku pokazale kao pravo dokumentarno blago o životu na Velebitu.
Tako se i rodila ideja – ili potreba - da svu tu skupljenu građu stavi u knjigu. Do detalja je tada Velebit već bio istražen, "mnogi istraživači istražili su biljni i životinjski svijet, fenomen krša, klimu, njegovu naseljenost od prapovijesti, ilirska plemena, rimsku prisutnost itd.", pojašnjava nam. Ali o životu Podgoraca na Velebitu nije se znalo gotovo ništa. Prihvatila je to kao zadatak i osobni poziv.
"Nabavila sam karte i pomoću njih iznalazila davno napuštene putove, na mjestima sasvim zarasle da se nađete kao pred zidom i pitate se: kuda dalje? Ali koliko god Velebit bio surov sa svojim svjetski poznatim kršem, na mjestima pošumljenim, najčešće hrastom meduncem ipak je pogodan za snalaženje. Okrenete se i vidite more. Ne uvijek, jer ako ste daleko, kamene glavice, kukovi i vrhovi ga skriju." Tada joj je pomagala karta, a danas je to lakše jer joj pomaže, kako ga naziva "prijatelj GPS".
"Za ovo čemu sam Velebitu posvetila jako veliki dio života, doslovno svakodnevni odlazak u njegova njedra i obilazila sela, zaselke i ljetne stanove, mahom sve napuštene već desetljećima trebala je velika odlučnost, čvrsta volja i neizmjerna upornost. I to svakodnevno. Nije mi bilo teško, jer sam to silno željela i voljela. Nemate pojma koliko sam sve te dane, mjesece, godine bila sretna. Sresti u bespuću, satima hoda od civilizacije i sresti – ČOVJEKA. Pričala bih s tim rijetkim, upornim velebitskim stanovnicima, uživjela se u njihov život i po malo mijenjala sebe. Pomicala granice."
Spomenik Podgorcima
Prvo izdanje knjige izašlo je iz tiska 2013., nakon dobre tri godine rada, ne računajući obilaženje sela. U njoj je obrađeno oko 500 sela, precizno i pedantno, kako se svjedočanstva i rade. Voli istaknuti da je knjiga spomenik Podgorcima, da se ne zaboravi tko su bili i kako su živjeli na planini na kojoj nije svatko znao živjeti.
Velebit su, barem njegova pitoma krška polja, doce i drage, kroz povijest nastanjivali Iliri, Rimljani, Huni, Avari, Turci. Izgonom Turaka u 17. stoljeću tu su se nastanili Podgorci, podrijetlom Bunjevci, koji su se doselili na Velebit s nekoliko strana. Zimi bi se spuštali bliže moru, naselja do 500 ili 600 metara nadmorske visine bila su stalna, a ljeti bi čitave obitelji sa svim blagom odlazile u više krajeve, na svježe pašnjake, u svoje ljetne stanove.
Uz ionako teške uvjete, život im nije olakšala ni politika prošle države koja je nakon Drugog svjetskog rata odlučila postati industrijska, pa je postalo zabranjeno držati koze. I tako je su stanovnici Velebita, stočari, odjednom i masovno raseljeni. Ali, govori nam gđa Lemić odabravši riječi don Baričevića: „Nije Podgorac otišao s Velebita jer nije tamo mogao živjeti, on je jedini mogao tamo živjeti“ i objašnjava: „Otišao je Podgorac da svojoj djeci olakša život. Sela ostala pusta, kuće polako i nijemo propadaju.“ Danas tako života ima u mjestima uz more, a gore u planini, samo poneko i to na nižim nadmorskim visinama.
Ali baš svako od sela sa sjetom govori o svojim nekadašnjim stanovnicima. Na njihovo klesarsko umijeće podsjećaju kuće stopljene s kršem, građene leđima uz stijenu, a okrenute na jugozapadu kako bi popile najviše sunca. Mirila uz raskrižja još uvijek odaju počast pokojnicima koji odavno u ovom kraju nemaju više nikoga svog, a kroz imena zemljopisnih lokaliteta koji su služili za orijentaciju, shvaćamo koliko je prometno ovdje nekada bilo - jer čovjek imenuje tek ono što mu treba.
Pitamo je koje je njoj selo najdraže i dobivamo odgovor koji smo, već je dosad malo upoznavši, i očekivali: „To kao da mater pitate koje joj je dijete najdraže. Svako ima svoju ljepotu, draž, ali ne zato jer su velebna. Ona odaju čovjekovu snagu da preživi, da opstane i borbu da preživi. Ta sela su spomenici koje su Podgorci podigli ljudskoj volji i životnoj borbi.“
Sela oteta zaboravu
I baš zbog toga, i ovo drugo, dopunjeno izdanje moralo se dogoditi. Jer nije još sve bilo istraženo, znala je to autorica, trebalo je obići još pedesetak zaselaka i ljetnih stanova, ali prije deset godina kada je prvo izdanje knjige ugledalo svjetlo dana to i nije bilo moguće jer su neka, poput područja kod Tulovih greda ili oko Zrmanje, bila minirana.
Novo, prošireno izdanje knjige "Sela i stanovi na Velebitu“ na čak 848 stranica opisuje oko 550 velebitskih sela. Ako je išta i ostalo nedokumentirano, to je tek možda koje sezonsko boravište, kaže nam gđa Lemić. I ovo izdanje također je bogato ilustrirano. "Tko bi mi dao toliko lijepih riječi da opišem što sam vidjela u tim selima. Lijepo i skladno postavljene kuće u prostoru, na rubu polja da ne zauzmu zemlju za obradu, okrenute jugozapadu da imaju najviše sunčanih sadi tijekom dana, sve one uporabne predmete, alat, grla za cisterne, stolić pred kućom, kamenice za napajanje blaga… to su samo mogle vrijedne ruke Podgoraca."
Dočekano je s velikim zanimanjem. "To sam zapravo i očekivala jer su me kroz ovih deset godina, koliko je prošlo od prvog izdanja, povremeno zvali zainteresirani čitatelji i ljubitelji ove naše najljepše i najdulje planine. Možda je ovaj put taj interes veći, barem sada u početku, jer su mnogi ostali bez prvog izdanja."
A skoro smo svi ostali bez oba izdanja, jer, naravno, novac je bio problem. "Mnogima, pa tako i meni," skromno govori autorica. "Za prvo izdanje sam napisala i Gradu Gospiću i Županiji Ličko-senjskoj zamolbu za pomoć, jer je tisak bio oko 120 tisuća kuna. Grad mi je odobrio 1000 kuna, a županija nije ni odgovorila. Zato sam digla kredit i pomogla tisak, a ostalo se naplatilo iz prodaje knjige. Za ovo drugo izdanje nisam tražila nikoga. Snašla sam se sa sinom, a reklamu su bez moje inicijative uradili planinari (iz splitskog PK Gojzerice, op.) i moji bivši učenici. To mi puno znači i kaže mi: Ana, uspjela si!"
Ne možemo se više složiti, a da nismo jedini pokazuju uspješna predstavljanja knjige u Splitu, Zadru, Karlobagu, Rijeci… Knjiga stoji 70 eura i možete je naručiti na brojeve telefona 098 489 020 i
099 675 4577.
U šali pitamo je li već i treće izdanje u planu, na što dobivamo odgovor da to može "znati samo dragi Bog, ali ga ona još ne želi pitati."
Mi gđu Lemić želimo pitati još tisuću pitanja, ali postavljamo samo ono zaključno: koja je najvažnija stvar koju ju je Velebit naučio. Spremno nam odgovara: "Biti jednostavan, skroman, uporan. Ići malen ispod zvijezda." Pa dodaje: "Još mi nije pun kufer jer me Velebit čeka. I zna da ću doći."
