Sjećate li se legendarnog promotivnog turističkog spota „Taken by Albania“? U njemu su se Albanci našalili sa stereotipima na vlastiti račun, referirajući se na film „Taken“ u kojem trgovci ljudima otmu kćer bivšeg agenta CIA-e. Obratili su se glavnom glumcu, Liamu Neesonu: „Volimo tvoje filmove i mislimo da si vrlo talentiran. No, moramo nešto raščistiti. Vrijeme je da ti pokažemo naše sposobnosti i posjednemo te na avion.“

Pozvali su ga u posjet Albaniji, zemlji toplog i prijateljskog osmijeha, nevjerojatne povijesti, fjordova i dolina, planinskih jezera, flamingosa, domaćeg kruha i bureka. Na kraju spota obratio mu se i sam „otmičar“ iz filma, Arben Bajraktaraj: „Kao što sam ti već rekao, dragi prijatelju, albanska kuća pripada Bogu i gostu. Dobrodošao!“

Arbenove riječi snažnije su nego što možda znamo. Tvrdnja da albanska kuća pripada Bogu i gostu stara je stoljećima i odražava tradicionalnu gostoljubivost, ali i spremnost da se gosta u nevolji zaštiti – pa i po cijenu života. Možda najljepši primjer ove kolektivne geste možemo pronaći baš u najmračnijim vremenima ljudske povijesti.

„Živjet ćemo kao jedna obitelj“

Kada je uoči Drugog svjetskog rata krenula antisemitska kampanja u Njemačkoj, brojni Židovi pokušali su naći spas izvan njenih granica. Tko je mogao, odlazio je izvan Europe jer u njoj nije bilo mnogo sigurnih mjesta za Židove, ali ni za ostale budući da je prevladavalo opće ratno stanje.

Na jugu Europe ipak se pronašla sigurna kuća, i to u zemlji od koje se to možda ne bi očekivalo. U većinski muslimanskoj Albaniji 1935. godine živjelo je tek oko 200 Židova. Kada je u Njemačkoj nakon Kristalne noći postalo jasno da će uslijediti puno ozbiljniji okršaj sa židovskom populacijom, Albanija je bez zadrške izdavala vize svima kojima su trebale.

Tadašnji premijer, Mehdi Bej Frasheri, izjavio je: „Sva židovska djeca spavat će uz vašu djecu, jest će istu hranu, živjet ćemo kao jedna obitelj.“ Albanci su prihvatili Židove kao sugrađane, ali i pripadnike svoje obitelji. Albanija će tako postati jedina okupirana europska zemlja koja je nakon Drugog svjetskog rata i Holokausta imala veći broj židovskog stanovništva nego prije rata.

Kada smo rekli da se od nje ovo ne bi očekivalo, ne mislimo na činjenicu da je većina stanovnika bila islamske vjeroispovijesti, već to da je Albanija 1939. godine došla pod upravu fašističke Italije, Hitlerovog saveznika.

Daleko od toga da u Albaniji nije bilo simpatizera nacističke ideologije – dapače, postojala je i Albanska fašistička stranka. No, među „običnim ljudima“ situacija je bila drugačija, a i sami članovi vlade sudjelovali su u izdavanju lažnih dokumenata koji će zaštititi izbjeglice. Bilo je čak i onih koji su surađivali s okupatorom, a doma skrivali Židove.

Albanija Albanija (Foto: Adriana Iacob / Shutterstock.com)

Talijanske vlasti donijele su odredbu o izručenju svih Židova u „razumnom vremenskom roku“. Za Talijane, bilo je riječ o nekoliko dana – no Albanci su komotno odugovlačili proces, praveći se da ne razumiju: pa u Albaniji žive samo Albanci! I doista, nije se moglo dokazati suprotno. Židovi su po ulasku u zemlju dobivali lažne dokumente s lažnim imenima pod kojima su mogli normalno živjeti.

Jednako su tako ignorirali i Nijemce koji su 1943. preuzeli vlast i zatražili predaju židovskog stanovništva. Kad god bi nacisti ušli u neki veći grad, lokalno stanovništvo upozorilo bi Židove i preselilo ih u manja okolna mjesta i sela dok se situacija ne smiri. Premda su živjeli skromno i u tajnosti, bio im je omogućen normalan život u nekoj mjeri. Neki su čak uspjeli pokrenuti male biznise, a neki su se priključili partizanima.

„To su bile godine straha i terora, no prijateljstvo je pobijedilo.“

Zbog uloge u spašavanju Židova tijekom najgoreg perioda u modernoj povijesti 75 Albanaca dobilo je počasnu izraelsku titulu „Pravednika među narodima“. Riječ je o najvišem izraelskom državnom priznanju koje se dodjeljuje pojedincima, posebno onima koji su riskirali živote kako bi spasili Židove.

New Jersey Jewish News prenio je priče nekih od njih. Kada je u sinagogi u Missouriju postavljena izložba o Židovima u Drugom svjetskom ratu, izloženo je i mnoštvo fotografija Albanaca koji su sudjelovali u njihovom spašavanju. Fotograf Norman Gershman istaknuo je kako je, tražeći te obitelji i pojedince, naišao na neke koji su bili gotovo ljutiti što ih se pita o tome, odgovarajući s: „Pa što? Svaki bi Albanac učinio isto!“.

Bio je to Mihal Lekatari – čovjek koji je učinio nešto što definitivno ne bi svatko napravio. Kad je 1943. godine upoznao obitelj Comforti, izbjeglu iz talijanskog kampa, shvatio je da nemaju dokumente ni novaca da ih kupe. Bez oklijevanja je uzeo pištolj i pošao u policijsku stanicu. Tamo je uperio pištolj u policajca i zatražio čitav set praznih iskaznica. Policajac mu je bez opiranja dao, a Mihal ih je uzeo i odvezao se kući na biciklu. Nakon rata, Židovsko vijeće htjelo mu se odužiti novčanom nagradom, no zgroženo je odbio. „Mi dajemo obećanje prijatelju, ne prodajemo ga“, kažu. Mihal je tijekom rata spasio 130 Židova.

Njazi Bicaku bio je jednako odlučan. Kad su ga susjedi upozorili da će Nijemci doći u selo i tražiti sklonište jer je snijeg napadao do koljena, smireno je odgovorio: „Imam svoj pištolj. Tko god mi dovede Nijemce ili izda Židove u mojoj kući, ubit ću ga.“

Aishe Kadiu sudjelovala je u spašavanju Židova i kasnije postala predsjednica Udruge albansko-izraelskog prijateljstva. Opisala je kako je na dan oslobođenja organizirana velika proslava u njihovom mjestu, Kavaje, te nadodala: „To su bile godine straha i terora, no prijateljstvo je pobijedilo.“

Kucanje na vrata znači blagoslov

Na kraju Drugog svjetskog rata Albanija je imala oko dvije tisuće Židova. Velik dio njih odselio je potom u novoosnovanu državu Izrael, a dio u druge zemlje iz ekonomskih razloga. Tek manji dio Židova – uglavnom onih koji su stupili u miješane brakove – odlučio je ostati u Albaniji.

Mnogi su održali međusobne kontakte, pa se u dokumentarcima i prilozima na internetu mogu pronaći dirljive priče o ponovnim susretima židovskih i albanskih obitelji koje su ih spasile, desetljećima kasnije (ne zaboravimo da je Albanija nakon rata postala komunistička zemlja zatvorena prema ostatku svijeta i vanjski kontakti su bili slabi).

U Beratu je otvoren Salomonov muzej koji sadrži svjedočanstva o Holokaustu i spašavanju Židova u Albaniji. Otvorio ga je Simon Vrusho, lokalni profesor pravoslavne vjere, sa skromnim resursima i malim donacijama. Proveo je godine skupljajući dokumente, fotografije i uspomene o židovskoj zajednici u Beratu od 16. stoljeća, izjavivši: „Uspomene trebaju imati svoj dom.“

Nakon njegove smrti, opstanak muzeja postao je upitan sve dok francusko-albanski biznismen Gazmend Toska nije pročitao vijest o njemu i odlučio djelovati. Donirao je novac za „ponovno rođenje“ muzeja, pa tako danas u njemu možete vidjeti priče 60-ak muslimanskih i kršćanskih obitelji koje su skrivale Židove u svojim kućama. Kako kažu, ovo nije muzej posvećen strahotama rata, već ljubavi čovjeka prema čovjeku.

U izraelskom memorijalnom centru posvećenom žrtvama Holokausta, Yad Vashem, objavljeno je pismo poznatog izraelskog fotografa Gavre Mandila, koji je za albansku obitelj koja ga je spasila tražio titulu Pravednika među narodima. Opisavši njihov angažman i svoju zahvalnost, istaknuo je kako su nakon rata ostali u kontaktu te završio riječima: „Albanci su jednostavni ljudi, velikog srca, topli i humani. Možda ne posjeduju knjiško znanje o Goetheu i Schilleru, ali vrednuju ljudski život više od ičega – i to im dolazi prirodno, neupitno. U mračnim vremenima, kada židovski život u Europi nije mnogo značio, Albanci su nas štitili svojom ljubavlju, posvećenošću i žrtvom.“

Kodeks pomaganja gostu proizlazi iz tzv. Kanuna, seta tradicionalnih običaja koji je postojao u narodu neovisno od službenog slova zakona. Iako mnogima danas zvuči plemenski i zastarjelo, Kanun i dalje predstavlja pitanje časti.

Prema njemu, albanska kuća pripada Bogu i gostu. Vjeruje se kako je kucanje na vrata blagoslov od Boga, a koncept „stranca“ ne postoji. Jednom kada pružite dobrodošlicu gostu, morate biti spremni na to da ćete ga braniti od bilo kakve opasnosti. A kada Albanac da svoju riječ, tzv. besu, ona predstavlja svetinju.

Arben bi na ovo vjerojatno samo slegnuo ramenima: „Kao što sam ti rekao, dragi prijatelju… Dobrodošao.“

Neobičan simbol i suvenir: Albanski bunkeri danas su muzeji, mjesta za druženje i uzgoj gljiva Albanski bunkeri - 6 Albanski bunkeri - 2 Albanski bunkeri - 3 +2 Albanski bunkeri - 4

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju