Mnogi se razočaraju kada se prvi put susretnu s Mona Lisom Leonarda da Vincija jer u usporedbi s mnogim drugim remek-djelima u Louvreu nema onaj „wow“ faktor. Gomila ljudi koja se gužva oko slike veličine od tek 77 x 53 centimetara zapravo je najznačajniji psihološki portret ikada naslikan, satkan od optičkih iluzija.

Mona Lisa, poznata kao Gioconda, bila je daleko ispred svojeg vremena, a vrhunski stručnjaci i danas pokušavaju demistificirati sve njezine tajne. 1517. godine francuski kralj Franjo I ponudio je posao velikom umjetniku. Leonardo je dobio priliku postati slikar, inženjer i arhitekt na njegovom dvoru. Sa šezdeset godina da Vinci se preselio u francuski dvorac Amboise i nikada se više nije vratio u Italiju. U koferu je ponio na desetke bilježnica s bilješkama i skicama, ali samo jedu sliku – Mona Lisu.

Leonardo je i sam bio svjestan činjenice kako se radi o veličanstvenom djelu. Gonjen neutaživom znatiželjom, posvetio je život proučavaju anatomije, geologije i filozofije, a neka od njegovih otkrića utjelovljuje i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Stručnjaci su godinama analizirali i skenirali sliku kako bi je dešifrirali i došli do saznanja kako je Leonardo koristio glazure s malom količinom pigmenta pomiješanog s uljem. Desecima slojeva glazure tanjima od vlasi kose, Leonardo je stvorio kontrast, dubinu i sjaj – tehniku kojom „svjetlo šara“, prateći naš pogled. Sitne, gotovo nevidljive poteze  kista veliki umjetnik dodavao je polako i strpljivo, godinama, kako bi udahnuo život Lisinom licu i rukama.

Osim samom tehnikom, slika odudara od ostalih portreta svoga vremena i drugim detaljima. Primjerice, Mona Lisa neočekivano ne nosi svoju najbolju odjeću, što je bilo uobičajeno za ondašnje  portrete. Umjesto raskošnih oprava, ona ima jednostavnu odjeću i frizuru, bez blještavog nakita. Zašto? Da nam ništa ne odvuče pozornost s lica Mona Lise. Tome doprinosi i piramidalna kompozicija, kao i kadar zbog kojeg ne vidimo Giocondu u njezinoj punoj veličini. Portret profila od tri četvrtine bila je jedna od mnogih Leonardovih inovacija koje su se učvrstile u slikarstvu. Danas nam se Mona Lisa može činiti običnom, ali na pragu 16. stoljeća u Italiji bila je revolucionarna. Uobičajeni portreti podrazumijevali su aristokratsko, ukočeno držanje. Giocondina opuštenost, ruke naslonjene u prirodnom položaju i direktan pogled bili su gotovo šokantni. Zadovoljno i samouvjereno lice bilo je uobičajeno vidjeti na muškim portretima, ali ne i ženskima.

Osim samog modela, i pozadina je bila „van pameti“. Za razliku od monotonih interijera, jednostavnih prostorija ili dosadnjikavog neba, Leonardo je Mona Lisu smjestio ispred kompleksnog pejzaža, stvarnog samo u njegovoj mašti. Uvojci Lisine kose reflektiraju valovite doline i riječne tokove što se naziru u pozadini, povezujući prirodu s čovjekom. Zakrivljenost horizonta još je jedna u nizu optičkih varki, vizualni trik koji odaje dojam pokreta. Iako nisu, čini se kao da su ramena modela nagnuta. Umjetnik je znao kako će se vijuge promatrača boriti s nepravilnostima i stvoriti iluziju pokreta.

Sfumatom, kojim je Leonardo omekšao prijelaze između boja, još je jedna od tehnika koju je osmislio kako na slici ne bi bilo oštrih, neprirodnih linija. Tankim potezima stvorio je dotad neviđenu dubinu koja se lijepo vidi oko njenih očiju. Veliki umjetnik potpisuje i chiaroscuro (tal.: svijetlo-tamno) te primjenom igre svjetlosti i sjene postiže privid prostora i punoće oblika.

Možda najveća posebnost slavnog remek-djela je smiješak Mona Lise. Prije, tijekom i dugo nakon renesanse modeli na portretima su većinom bili smrtno ozbiljni. Razmislimo li, tko bi se mogao smijati tjednima i mjesecima, koliko je umjetnicima bilo potrebno da dovrše slike. No kako bi Mona Lisa zadržala dobro raspoloženje, Leonardo je zaposlio glazbenike i zabavljače.

Mona Lisa Mona Lisa (Foto: Profimedia)

Pogledajte Mona Lisu pozorno. Najprije u oči, a zatim spustite pogled na njezin smiješak. Kako promatramo sliku, osmijeh se pojavljuje i nestaje, što je umjetnik i želio postići. Leonardo je proveo noći i noći u mrtvačnicama, guleći kožu s trupala kako bi proučavao mišiće i živce. Fasciniralo ga je kako funkcioniraju pokreti lica, kako pokret stvara osmijeh.

Nježan osmijeh, skiciran crnom kredom u jednoj od njegovih bilježnica, spuštenih kutova usana, predstavlja rođenje slavnog smješka. Ključ enigme skriva se u umjetnikovom saznanju da zrake svjetla ne dolaze u jednu točku oka, nego padaju na cijelo polje mrežnice. Margaret Livingstone, neuroznanstvenica s Harvarda potvrdila je kako osmijeh Mona Lise dolazi i odlazi zbog načina na koje je građen naš vizualni sustav.

Promatrajući neko lice, većinom se fokusiramo na oči, a ne na usne. Kako periferni vid ne čita fine detalje, dok gledamo oči Mona Lise „pokupit“ ćemo i sjene s njezinih jagodica zahvaljujući tehnikama chiaroscuro i sfumato. Tonovi i sjene nam sugeriraju zakrivljenost usana u osmijeh, ali kada spustimo pogled na usne sjene iščezavaju iz fokusa, zbog čega se Mona Lisa naglo uozbilji. Revolucionarnim tehnikama Leonardo da Vinci nam je otkrio kako funkcionira ljudski vid – i to prije više od 500 godina. Upravo zbog toga nikako ne bi trebalo zaobići jednu od najznačajnijih slika svih vremena.

5 povijesnih mjesta koja su uništena u posljednjih dvadesetak godina Nestale znamenitosti - 1 Nestale znamenitosti - 2 Nestale znamenitosti - 3 +1 Nestale znamenitosti - 4

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju