Aurora je svjetlosna predstava koja se najčešće može vidjeti u polarnim krajevima, no u posebnim slučajevima i drugdje na zemlji. Baš kao što smo i nedavno imali prilike svjedočiti, kada je nebo iznad Hrvatske prošarao crvenkasti fenomen. Polarna svjetlost uočena je u srednjoj Dalmaciji i u dijelovima kontinentalne Hrvatske, što se događa jednom u deset godina. Mogla se vidjeti i u drugim dijelovima Europe, piše Zimo.
Aurora borealis, koja se može vidjeti na Sjevernom polu, i aurora australis (karateristična za Južni pol), nastaju kada se nabijene sunčeve čestice (Sunčev vjetar) sudare sa Zemljinom magnetosferom i atmosferom, što pojednostavljeno rečeno uzrokuje da naša atmosfera svijetli i ta se pojava javlja bliže Zemljinim polovima, objašnjava Hrvatski astronomski savez na svojim stranicama. Polarna svjetlost zadivljujući je fenomen koji ne prestaje buditi znatiželju.
Poskakujuće ovce
Još su drevni Grci govorili o nebeskoj zavjesi u čarobnim bojama, a Aristotel je spominjao poskakujuće ovce. Termin sjeverne polarne svjetlosti osmišljen je 1619. godine, ali postoji rasprava o tome tko je autor termina: francuski astronom Pierre Gassendi (1592.-1655.) ili talijanski astronom Galileo Galilei (1564.-1642.). Kapetan James Cook prvi je zabilježio auroru na južnoj hemisferi kao auroru australis.
Od žute do ljubičaste
Promatrana iz područja koja su bliže Zemljinim polovima, polarna je svjetlost uglavnom žute i zelene boje, a na manjim geografskim širinama češće je crvena. Do razlike u boji dolazi zbog različitih gustoća zraka na različitim visinama u atmosferi. Pobuđeni dušik (neovisno o visini) emitira plavu i ljubičastu svjetlost. Zeleno polarno svjetlo najčešće ćete vidjeti, dok je crveno nebo rijetkost. Očaravajuća igra svjetlosti zbiva se na visinama od 90 do 150 kilometara iznad Zemlje.
Sjever i jug
Na sjeveru se svjetlosni fenomen naziva aurora borealis (sjeverna zora), prema rimskoj božici svitanja Aurori i grčkom bogu sjevernih ili sjeveroistočnih vjetrova, Boreju. Na jugu se naziva aurora australis (južna zora).
Rasplesana svjetla
Kako se izmijenjuje protok nabijenih čestica i mijenja magnetsko polje - i aurora neprestano mijenja oblik. "Zrake" plešu po nebu, poput golemih zavjesa, mijenjajući tempo.
Stručnjak za aurore
Tisućama godina ljudi su se divili spektakularnim svjetlima na noćnom nebu, a ponekad su ih se i bojali jer su ih u prošlosti često smatrali predznakom katastrofe i propasti. O aurorama su postojale bezbrojne priče i teorije, sve dok ih norveški znanstvenik nije objasnio. Kristian Birkeland, koji je živio krajem 19. i početkom 20. stoljeća, demistificirao je fenomen polarne svjetlosti i otkrio kako nastaju zbog povezanosti Sunca i Zemlje.
Prvi dokazi
Arheolozi vjeruju da neki pećinski crteži prikazuju aurore na nebu, a taj je fenomen zapisan još 2600. pr. Kr. u Kini: "Fu-Pao, majka Žutog Carstva Shuan-Yuan, vidjela je jaku munju kako se kreće oko zvijezde Su, koja pripada sazviježđu Bei-Dou, i svjetlost je obasjala cijelo područje." Aurore su također značajne u usmenim predajama australskih starosjedilaca. Aboridžini primjerice povezuju auroru s vatrom i smrću.
Svjetlo, ali i zvuk
Svima su poznate predivne boje koje aurore stvaraju, ali priča se i da ih prate zvukovi, poput siktanja, pucketanja i pljeskanja. Iako znanstvenici smatraju da su takva svjedočanstva čisti folklor, finski podaci sugeriraju da se aurore, u odgovarajućim vremenskim uvjetima, znaju i oglasiti.
