Svi koji smo ikada zaronili u vodu, pamtimo osjećaj adrenalina koji nas preplavi – neke od uzbuđenja, a neke malo i od panike. No, jeste li znali da, kada du(b)lje ronite, mozak prelazi u meditativno stanje?
Da bi lakše podnijelo pritisak pod vodom, u tijelu se odvija niz promjena koje nam omogućavaju prilagodbu na dubinama. Taj mehanizam ne možemo kontrolirati niti naučiti, pa bi se moglo reći da smo - rođeni da ronimo.
Potvrđeno je kako ronjenje ima i terapeutski učinak te pomaže kod anksioznosti i depresije. Naravno, fizička aktivnost se savjetuje općenito, no nešto je posebno umirujuće u bestežinskom stanju, tišini i osjećaju koji stvara more. Nije ni čudno što ronjenje postaje sve popularnija rekreativna aktivnost u svijetu.
A tko će bolje razumjeti blagodati ronjenja i Jadranskog podmorja od domaćih entuzijasta koji rone da bi proučavali njegove tajne, rone da bi ga čuvali, rone da bi uživali… Nedavno su osvojili i posebno priznanje Hrvatskog ronilačkog saveza za broj odškolovanih ronilaca, a njihove fotografije iz dubina su nas potpuno očarale. To su članovi riječkog Kluba podvodnih aktivnosti „3. maj“.
Na groblju brodova rađa se jedan novi svijet
„Prvo pitanje koje ljudi postave kad čuju da smo ronioci je uvijek: Na kojoj si dubini bio? Koja je najveća dubina?“, priča nam uz smijeh Ivan Žigo, član KPA „3. maj“. Ima 31 godinu, a roni već sedam godina. Baš sutra nakon posla odlazi na ronjenje s kolegama – neki od njih rone tijekom cijele godine.
„Postoji više vrsta ronjenja, a mi se krećemo do 40 metara dubine.“ Možda se nekima ne čini kao velika dubina, no iznenadili bi se što se sve dolje može pronaći. Čitavo šarenilo biljnog i životinjskog svijeta, pa čak i olupine brodova s protuavionskim topom.
„Svake godine zaronimo kod Cresa na Linu, olupinu parobroda izgrađenog 1879. godine. Impozantan je i velik brod (dugačak oko 60 metara), lijepo stoji u moru. Brojne olupine iz Drugog svjetskog rata nalazi se oko Visa. Tamo smo razgledavali bombarder koji je potonuo. Još jedan lijep primjer je putnički brod Barun Gautsch – njegovo drvo je istrunulo i ostala je samo građa od čelika, pa se kroz njega može plivati“, prepričava.
Upravo nas je potraga za olupinama i dovela do naših ronilaca. Sjeverno od Velog rata vidljiva je iz zraka impresivna olupina broda Michelle, čije fotografije često viđamo na društvenim mrežama. Kako do njega, i koliko ih još samo ima na dnu mora? Ivan je odmah znao na što mislimo.
„Potonuo je nedavno, 1983. godine. Tada je još cijelom veličinom stršao van, pa je izgledao kao da plovi. Danas je propao i samo jedan mali komadić strši iznad površine mora. No, kako se nalazi na svega 6 metara dubine, boje se nisu uspjele izgubiti. Zato i fotografije izgledaju tako lijepo. Ljudi odu barkama do njega i bace se u more s maskom.“
Ističe kako Jadran obiluje olupinama kojih nismo ni svjesni. Brojnim palim avionima ili potopljenim brodovima još ne znamo lokacije, ali zato oni koje možemo obići oduševljavaju prizorima. Na njih se nasade flora i fauna, spužve, sumporaši, te se rađa potpuno novi svijet.
Tražite nov hobi? Pokušajte s podvodnom fotografijom
Mi koji smo „na suhom“ možemo barem uživati u fotografijama podmorja: i to je jedna od „grana“ ronjenja. Danas, kada svi ludujemo za vizualnim sadržajem, podvodna fotografija mogla bi postati sve popularnija, te nekoga privući kao novi i izazovniji hobi.
Kad je netko dulje u klubu, obično se opredijeli, pronađe nišu koja ga interesira. U KPA „3. maj“ dio članova sudjeluje na natjecanjima i premda je zabavan, njihov posao nije lak.
„Fotografiranje u moru je izazovno jer ste ograničeni količinom zraka. Ne možete dovijeka čekati savršen trenutak ili ribu da zauzme pozu. Treba i znati kako prići ribi, ne ponašaju se sve isto. Nekad niste u prilici vratiti se idući dan na istu lokaciju, a nekad morate zaroniti i više puta da biste ulovili lijepu fotografiju“, objašnjava Ivan.
„Pužići na fotografijama izgledaju kao čudovišta, a u stvarnosti su sitni poput nokta. Zahvalni su za fotkanje jer ne mogu pobjeći, živih su boja. More inače apsorbira svijetlost i boje se gube s dubinom, sve postaje sivo, zeleno, plavo. No, kada fotograf dođe s lampom i obasja dno, izađu sve one boje koje inače ne vidimo golim okom: ljubičaste, žute, svjetlucave…“
Zvuči kao hobi ili zanimanje iz snova. Kako to da se više nas ne odvaži na ovakvu zabavu?
Znate li da ste vjerojatno kandidat za ronioca?
„Neki možda misle da je to skup sport, no zapravo nije. Godišnja članarina je par stotina kuna, a s njom član roni koliko god želi - oprema za ronjenje dostupna je svim članovima“, objašnjava Ivan. „Naravno, kao i u svakoj aktivnosti, onaj tko to više zavoli i malo „zabrije“ na to, krene kupovati svoje osobne stvari, odlaziti na putovanja... No, u startu se može puno uživati za malo novaca.“
A ako sada želim postati ronilac, koje preduvjete moram zadovoljiti? Trebam li biti u formi? „Treba vam samo osnovni liječnički pregled, ništa specijalno. Kandidat ne mora biti ni atleta, problem je samo u opremi na kopnu jer je teška u transportu. A u moru smo svi slobodni od težine…“
Ronjenje često povezujemo s morskim dubinama, no valja podsjetiti i na mogućnost ronjenja u rijekama i jezerima. „Mi smo uglavnom u moru, no iza Bakra nalazi se krško jezero Ponikve koje se svake godine napuni kroz mjesec dana. Nedavno smo išli kajacima i pronašli potopljenu lovačku čeku na koju smo mogli i stati. Postoje ronilački klubovi oko Slavonije i Karlovca koji češće rone po rijekama i jezerima, tako da se može i jedno i drugo. Sve ima svoje ljepote.“
Fizička udaljenost također nije problem. Imaju puno kontinentalaca koji više rone na Jadranu od njih, koji na njemu žive. „Vole ga i cijene baš zato što im nije nadohvat ruke“.
Ljubav pod morem, za more
Misao da stvari ponekad cijenimo kada ih (više) nemamo, neizbježno vodi u bolnu temu: brinemo li dovoljno za nježan morski svijet? Sve više se govori o hitnoj potrebi za djelovanjem i očuvanjem okoliša – osjećaju li da je svijest ljudi porasla ili će sve te krasne fotografije jednom samo biti sjećanje na ono što je bilo?
„Eko akcije se održavaju svake godine, često na istim lokacijama i primjetno je da na nekim mjestima nema više otpada. Krupnog otpada je sve manje, a najveći problem je plastika. Čini nam se da su ljudi osvješteniji i da se more više ne doživljava kao beskonačni spremnik otpada, no da bismo trebali još više paziti – svakako…“, tvrdi Ivan.
KPA „3. maj“ organizira i edukacije za najmlađe, pa su im je tako u posjeti nedavno bila i vrtićka skupina koja se upoznala s morem. Ljubav prema moru prenose kroz edukaciju, ali i zabavu i druženje, pa su tako skloni i „pravljenju gluposti“ poput doručkovanja na dnu mora. Jedan nosi stolnjak, drugi pripremi sendviče, a treći fotoaparat da obilježi dobru zabavu.
„Malo se čovjek naguta mora, ali nije strašno“, smije se Ivan. „Osnovni preduvjet su nam dobra ekipa i međuljudski odnosi. Kad je dobro društvo, lakše je dogovoriti se, otići, zaroniti, zabaviti se… Neki pronađu i životne partnere.“ Dakle, ljubav je pod morem.
U mreži oceana
„Film Titanic bio je samo način da zaradim novac za još ronjenja i istraživanja olupina“, izjavio je uz vragolasti osmijeh redatelj James Cameron kad se vratio iz svoje podvodne ekspedicije, dodavši ozbiljno: „Volim biti kraj oceana, u oceanu. To je prekrasno duhovno iskustvo.“
U KPA dobro znaju taj osjećaj. Štoviše, klub je postojao dok je Cameron još učio razlomke. Netko se pronašao u fotografiji, netko u životinjama, špiljama, olupinama… Jednom kad to probaš, gotovo je, kažu.
„Nije čak ni do lijepih prizora na dubinama, koliko je jednostavno lijep osjećaj biti dolje. Nema buke, mobitela, razmišljanja, čak ni fizičkog napora… Čovjek se iskopča iz svega i samo postoji u prirodi. Mislim da nam je to svima potrebno u današnjem brzom svijetu“, objašnjava Ivan.
„Trebamo cijeniti to što imamo. Čovjek bi mogao svake godine ljetovati na tri mjesta i cijeli život mu ne bi bio dovoljan da doživi ljepote našeg mora. A što se tiče ronjenja, preporučio bih svima da to probaju. Nisam još našao sport ili aktivnost s kojom bih mogao usporediti ronjenje. Ne mogu to s ničim usporediti.“
