Od 17. do 19. stoljeća, za trajanja japanskog feudalnog razdoblja Edo, Japan je obilježio veliki rast na svim poljima - gospodarstvo, umjetnost i kultura doživjeli su procvat. Kako bi povezali zemlju, Japanci izgradili pet cesta, nazvanih Gokaido, koje su povezivale manje gradove s glavnim gradom Edom (Tokijom). Najpoznatija i najprometnija od pet cesta bila je Tokaido, a i ona je i danas u upotrebi. Najduža je, pak, cesta bila - Nakasendo.
Cesta Nakesando počinjala je u Sanjo Ohashiju u Kyotu i vodila sve do 534 kilometra udaljenog Nihonbashija u Edu. Uz nju je nastalo 69 gradova (shukuba) koji su se razvili oko gostionica odnosno čajana, u kojima su se umorni putnici mogli okrijepiti i odmoriti prije nego što nastave put. Shukube su bila odmorišta nalik stanicama izgrađena uz put. Nudile su smještaj, trgovine i sve što je putnicima moglo zatrebati na cesti. Uz svih pet cesta Gokaida, razvilo se više od 200 shukuba, a one su imale i obrambenu funkciju.
Nakasendo zapravo znači “središnja planinska ruta”. Putom kroz planine, koji je tako nazvan kako bi se razlikovao od ceste Tokaido koja je prolazila pacifičkom obalom, putovali su feudalci i njihova pratnja, samuraji, trgovci i putnici. Bio je glavna cesta u unutrašnjosti, a njezinu su prometnu važnost kasnije zasjenile nove i brže ceste. Međutim, 1960-ih je japanska vlada odlučila obnoviti i oživjeti ovu povijesnu cestu, kao i mnoge gradove duž nje, pa je danas Nakasendo jedna od najzanimljivijih turističkih atrakcija u Japanu.
Velik dio puta prolazi zabačenim i nepristupačnim terenom, pa je i povijest ceste i toga kraja – dobro uščuvana. Svi koje zanima japanska povijest, arhitektura ili planinarenje, morali bi vidjeti Nakasendo. Turisti ili posjećuju grad po grad, ili nekim dionicama hodaju pa onda vlakom odlaze do početka sljedeće dionice. Čak se možete i dogovoriti da vam prtljaga putuje vlakom i čeka vas u sljedećem gradu dok vi do tamo pješačite.
Takvi su aranžmani česti osobito na najpopularnijoj dionici ove povijesne ceste, između gradova Magome i Tsumago. Oni pripadaju dijelu ceste koja se naziva Kisoji ili cesta Kiso i prolazi kroz planine prefektura Gifu i Nagano u središnjem Japanu. Ovaj dio rute poznat je po bujnim zelenim šumama, kristalno čistim potocima i selima i farmama, koji su ostali prilično netaknuti ičim suvremenim. Cesta Kiso duga je 85 kilometara i uz nju se razvilo jedanaest shukuba.
Na južnom kraju doline Kiso smjestio se Tsumago, koji i danas izgleda baš kao što je izgledao nekad. Često se smatra najatmosferičnijim mjestom u Japanu, čemu svakako doprinose i strogi zakoni kojima je na glavnoj ulicije sve suvremeno – od automobila do strujnih i telefonskih žica - zabranjeno.
Među brojnim čajanama u poštanskom gradu, postojala je jedna glavna gostionica ili čajana, koja se zvala Honjin. Wakihonjin je bila druga po važnosti, a danas je u njoj muzej u kojem možete zaviriti u nekadašnji način života.
Nakon otprilike tri sata hoda stići ćete do Magomea, udaljenog nešto manje od osam kilometara od Tsumaga, nakon kojega se cesta gubi u šumama visokih čempresa. Kamene popločane ulice i tamna pročelja kuća borit će se za vaš pogled s otvorenom ravnicom i planinom Ena. Uz gostionice i čajane, turiste ovdje mame brojne trgovine s tradicionalnom ponudom, kafići i restorani koje putnike, hodočasnike i samuraje krijepe oyaki knedlama, mochi kolačićima od riže i lokalnim sakeom.
Genijalni Japanci: 5 pametnih "izuma" kojima se ostatak svijeta čudi – ili im na njima zavidi
