Već u 19. stoljeću, usporedno s razvojem prometa, razvijala se i prometna signalizacija, tada u prvom redu željeznička. Cestovni prometni znakovi kakve poznajemo danas nastali su kasnije i koriste se tek stotinjak godina.
Postali su nužni jer su se početkom 20. stoljeća istovremeno na cesti našli omnibusi na parni pogon i konjske zapreke. Točno dvije nesreće bile su dovoljne da se nešto poduzme. Kada su ceste zauzeli osobni automobili koji su sve češće prelazili i državne granice, javila se potreba za ujednačenim sustavom međunarodnih propisa.
Stranci i nepismeni
Prva Konvencija o cestovnom i automobilskom prometu sklopljena je 1909. godine u Parizu i na njoj su određeni oblici znakova. Znakovi opasnosti dobili su oblik istostraničnog trokuta s vrhom prema gore, za znakove izričitih naredbi određeno je da budu okrugli, a znakovi obavijesti pravokutni.
Godine 1931., također u Parizu, potpisana je konvencija o unifikaciji prometnih znakova i signala na cestama, a ona najvažnija sklopljena je u Ženevi 1949. Tada je ustanovljen Protokol o signalizaciji na cestama temeljen na simbolima, a dvadesetak godina kasnije on je izmijenjen i dopunjen. Tada je, recimo, uveden i osmerokutni znak za obvezno zaustavljanje kao jedini znak takvog oblika, kako bi se isticao i kako bi se naglasila njegova važnost.
I Pariška i Ženevska konvencija propisivale su jednake prometne znakove, bez pisanih naredbi i upozorenja kako bi ih mogli razumjeti i stranci i nepismeni. Tako su i kod nas prestali postojati znakovi koji su riječima upozoravali na "odron kamenja", "pozor, divljač", "pitka voda", "opasnost od požara", odnosno zamijenjeni su slikovnim znakovima.
Svatko po svom
Dok se Europa odlučila za sustav određen Protokolom, druge su države i kontinenti imale svoje prometne sustave. U SAD-u, Australiji i Novom Zelandu upotrebljavan je sustav koji se uvelike oslanjao na riječi. Južna Amerika, države Srednje Amerike i neke azijske zemlje u Aziji upotrebljavaju simbole na različite načine, a znakovi upozorenja su u obliku romba umjesto trokuta. Kanadski sustav najviše koristi simbole, a kombinira Protokol i američki sustav, kojima dodaje i neke nove znakove. U dijelovima istočne i južne Afrike koristi se varijanta staroga britanskog sustava, kombinacija riječi i simbola.
O unifikaciji i normiranju prometnih znakova na međunarodnoj razini, pod okriljem UN-a, organizirana je 1968. Konferencija cestovnog prometa u Beču 1968. godine, ali i na njoj i kasnije, pokazalo se da nije lako usuglasiti i pomiriti svijet što se tiče prometnih znakova. Ponekad zbog objektivnih, tehničkih, ekonomskih i političkih razloga, a ponekad zbog različitih navika u različitim dijelovima svijeta.
Zato, i uz to što na različite načine prometni znakovi izriču važne obavijesti, zabrane ili upozoravanju na opasnosti, neki još uspijevaju biti i još malo neobičniji. Neki zato što uopće ne biste očekivali opasnost na koji upozoravaju, neki zato što su opasnost, upozorenje ili zabrana vrlo kreativno izražene, a neki su krajnje bizarni, ako već ne zbog onoga što prikazuju, onda zbog mjesta na kojem to pokazuju. Nas je najviše začudilo da na rubu klifova, visećih platformi i sl. mjesta treba postaviti znak na kojem je i napisano i nacrtano da se tu ne biste trebali fotografirati jer možete nastradati.
Zavirite u galeriju i zabavite se.
