Tijekom Hladnog rata utrka između SAD-a i Sovjetskog Saveza nije se odvijala samo u svemiru nego i duboko ispod Zemljine površine. Cilj je bio jednako ambiciozan: probiti se kroz Zemljinu koru i dosegnuti plašt planeta. Najpoznatiji rezultat te utrke nalazi se na surovom, gotovo nestvarnom krajoliku ruskog poluotoka Kola, unutar Arktičkog kruga. Tamo, među šumama, maglom i snijegom, danas stoje ruševine napuštene sovjetske istraživačke stanice. U njezinu središtu nalazi se zahrđali metalni poklopac ispod njega krije se najdublja rupa koju je čovjek ikada napravio. Riječ je o Kolskom superdubokom otvoru, dubokom čak 12,2 kilometra.
Ova ekstremna dubina potaknula je i brojne mitove. Lokalni stanovnici godinama su tvrdili da se iz dubine čuju jezivi zvukovi, poput krikova iz pakla. Iako je riječ o legendi, ona dobro oslikava koliko je projekt bio fascinantan i zastrašujuć. Sovjetima je trebalo gotovo 20 godina da dosegnu tu dubinu, ali čak ni tada nisu bili ni blizu cilja. Svrdlo je stiglo tek do otprilike trećine puta kroz Zemljinu koru prema plaštu. Projekt je na kraju zaustavljen 1992. godine i to ne zbog nedostatka ambicije, nego zbog ekstremnih temperatura koje su dosegle 180 °C, dvostruko više od očekivanog, kao i zbog političkog i ekonomskog kaosa nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Granica nepoznatog
U središtu ove znanstvene utrke nalazi se Mohorovičićev diskontinuitet, poznat i kao “Moho”, koji se danas smatra jednim od najvažnijih otkrića u geofizici. Presudan trenutak bio je potres koji se 8. listopada 1909. dogodio kod Pokupskog, nedaleko od Zagreba. Iako umjeren (magnituda oko 6), bio je dovoljno snažan da ga zabilježe seizmološke postaje diljem Europe. Upravo analizirajući te zapise, Andrija Mohorovičić uočio je da se potresni valovi na određenoj dubini iznenada ubrzavaju. Zaključio je da unutar Zemlje postoji granica na kojoj dolazi do nagle promjene svojstava materijala – prijelaz između Zemljine kore i plašta, a ta je granica kasnije nazvana prema njemu.
Amerikanci su još krajem 1950-ih pokrenuli Project Mohole, prvi ozbiljan pokušaj bušenja do te granice. Umjesto kopna, odlučili su bušiti kroz dno Tihog oceana kod Meksika jer je tamo Zemljina kora tanja. No projekt je ubrzo propao zbog enormnih troškova.
Nova otkrića
Ovi projekti nisu bili samo znanstveni, nego i tehnološki eksperimenti bez presedana. U vrijeme kada su započeli, mnoge tehnologije jednostavno nisu postojale. Primjerice, američki inženjeri morali su improvizirati sustave kako bi brod za bušenje ostao stabilan na otvorenom moru - tehnologija poput današnjeg GPS pozicioniranja tada još nije bila razvijena. S druge strane, njemački znanstvenici, koji su 1990-ih pokrenuli vlastiti projekt dubokog bušenja, suočili su se s problemom održavanja savršeno vertikalne bušotine. Rješenja koja su razvili danas su standard u naftnoj industriji.
Unatoč ogromnim ulaganjima i naporima, nitko nije uspio dosegnuti plašt. Projekti su redom završavali zbog kombinacije ekstremnih uvjeta, tehničkih ograničenja, politike i troškova. Ipak, znanstvenici su došli do brojnih neočekivanih otkrića. Jedno od najiznenađujućih bilo je pronalazak vode duboko unutar Zemljine kore, nešto što se prije smatralo nemogućim. Iako često razmišljamo o svemiru kao o posljednjoj granici, dubine našeg planeta i dalje su uglavnom neistražene. Zemljina kora, na kojoj živimo, zapravo je iznenađujuće tanka, prosječno ima oko 40 kilometara. Sve ispod toga i dalje je teritorij pun misterija.
Projekt probijanja do plašta danas predvode japanski znanstvenici koji buše oceansko dno naprednim istraživačkim brodom Chikyū. Iako cilj još nije dosegnut, znanstvenici vjeruju da su bliže nego ikada prije.
Antea Ćurin na Filipinima: Ronjenje s kitopsinama, nemilosrdni valovi i doživljaji koji se ne zaboravljaju
