Jeka koraka i pucketanje stakla, poruke na zidovima koje tjeraju da zastanemo i razmislimo nad grafitima lokalnih umjetnika, žice što strše iz zidova, kao i madraca skvotera koji su odlučili prespavati na istom mjestu gdje su nekoć šetali Tito, Richard Burton i Elizabeth Taylor, Yul Brynner i drugi, danas čine tek sjećanje na idilična vremena kad su u Kuparima tekli šampanjac, med i mlijeko.

Raskošna kružna stubišta nekoć fascinantnih hotela i mjesta za lustere koji su nekoć bacali svjetlost na blještavilo važnih vojnih lica i svjetske elite danas služe tek kao podsjetnik na ratne tragedije na zapadnoj obali Župskoga zaljeva, manje od 10 kilometara od  središta Dubrovnika.

Turizam u Kuparima ima dugačak staž. Razvijao se još od početka 20. stoljeća, kada je Dalmatinsko trgovačko društvo kupilo od dubrovačke patricijske obitelji Kaboga posjed, dvorac i ostatke ciglane te ih 1919. prodalo češkim poduzetnicima. Kako piše Enciklopedija.hr, iste je godine započela gradnja prvoga hotela (Štrand), preuređenje stare ciglane i dvorca u hotel Grand te uređenje parka s alejama palmi.

Nakon Drugog svjetskog rata Kupari su postali vojno ljetovalište, jedno od najekskluzivnijih u Europi, zbog čega se i nazivalo Titovim Havajima. U zlatno doba nicali su i novi hoteli, u koje je prema nekim izvorima uloženo i oko milijardu dolara. I danas, dok prolazite kosturom nekoć veličanstvenog hotela Pelegrin, koji je projektirao vrsni sarajevski arhitekt David Finci, moguće je zamisliti nekadašnju raskoš. U Domovinskom ratu, hoteli su bili znatno oštećeni, a sve što se dalo odnijeti bilo je odneseno.

Melankolične kulise koje komad po komad vrijeme neumorno mrvi ne sprječavaju Dubrovčane i turiste da pođu na kupanje i uživaju na jednoj od omiljenih plaža u tom dijelu grada. Čak i u vrijeme koronavirusa teško je naći mjesto za ručnik. Onima koji više vole stijene ili samoću plaža Kupari možda nije najljepša u Dubrovniku, ali svi se slažu da je najneobičnija.

Odmaknete li pogled od napuštenih zgrada, naići ćete na čisto modro more obrubljeno sitnim i krupnim kamenčićima, ponegdje i pijeskom. Na plaži je i kafić na kojem se možete osvježiti, kao i tuš, a parkinga ima dovoljno. 

Ogladnite li, otići možete u obližnju pizzeriju UNO, gdje se gemišt pije za 10 kuna, fina grčka salata jede za 30, a ukusna pizza jeftinija je nego na brojnim mjestima u Zagrebu – od 35 kuna pa naviše. Među klasičnim varijacijama pažnju plijeni kombinacija suhih šljiva i župskih kobasica, koje se osim na pizzi, poslužuju s prženim krumpirićima, pečene na roštilju.

Dubrovčani ondje dolaze uhvatiti hlada i osvježiti se, nerijetko uz Olivera koji dopire iz zvučnika, između gutljaja.