Galerija
Povijest vatrometa duga je tisuću ili još i više godine, a započela je u srednjovjekovnoj Kini. Postoje naime dva događaja koje povjesničari spominju. Prvi je slučajno otkriće baruta jednog anonimnog kuhara (drveni ugljen, sumpor i salitra bili su uobičajeni kuhinjski sastojci) ili alkemičara u potrazi za eliksirom života u 7. stoljeću kineske dinastije Tang koja je vladala od 618. do 907. godine.
Drugi pak vjeruju da je barut u 9. stoljeću, za vrijeme kineske dinastije Song (960. do 1279.), otkrio redovnik po imenu Li Tan, koji je živio u provinciji Hunan u blizini grada Liuyanga. Li Tanu je podignut hram, a 18. travnja Kinezi slave dan izuma petarde, a ista kineska regija do danas je naveći svjetski proizvođač pirotehnike.
Alkemičari su nastavili eksperimentirati s ovom eksplozivnom smjesom koju su nazivali Huo Yao ili "kemijska vatra". Brzo su otkrili da, ako se "kemijska vatra" stavi unutar bambusove stabljike i zapali, stvara prasak. Onda su shvatili i da je smjesa to eksplozivnija i glasnija što je veći udio salitre u njoj, a potom i da se će naprave punjene barutom funkcionirati drugačije ovisno o materijalu i konstrukciji.
U 10. stoljeću tako su se petarde počele koristiti u vojne svrhe. Isprva je cilj bio zastrašivanje jer do tada čovjek nije mogao proizvesti toliku buku, a vrlo brzo razvijeno je oružje namijenjeno i nanošenju štete u razaranju. Oko 11. stoljeća, udio salitre u barutu je podignut je na oko 75 posto, a ista formula se koristi i danas. Kako je barut stvarao više energije, i petarde su se počele mijenjati.
Od vatrenih strelica – spojenih bambusovih petardi, oko 1200. godine nastali su tzv. zemljani štakori koji su se nepredvidljivo kretali po zemlji, a ponekad i uzletjeli, pa su inspirirane njima nastale - rakete. A iz vatrenog koplja s pomoću kojeg su se strelice ili kamenje s barutom mogli lansirati na veće udaljenosti, nije dugo trebalo – nastao je prvi top.
Veselje i ubijanje
Europa je petarde upoznala u 13. stoljeću. Iz Kine ih je "nabavio" Roger Bacon, koji je bio jedan od prvih Europljana koji je proučavao barut i njegov potencijal te tako postao i vojni inženjer koji je značajno promijenio način i povijest ratovanja.
S druge strane, Talijanima je petarde s Orijenta krajem 13. stoljeća donio Marco Polo, a njih je pak fascinirala ljepota svjetlosnog efekta eksplozije, pa se tijekom talijanske renesanse vatromet razvio kao umjetnička forma. Vojnim su raketama dodavali metale koji bi dobili razne boje.
Svjetleće nebeske fontane uskoro su postale stvar prestiža u čitavoj Europi i omiljen dodatak kraljevskim zabavama i vjenčanjima, a u 18. stoljeću počinju se priređivati i javni vatrometi. O pirotehnici piše i William Shakespeare, a i koristi je u predstavama. Dapače, njegov je Globe theatre i uništen upravo zbog požara uzrokovanim pirotehničkim sredstvima.
Iako se koriste za zabavu, pirotehnička su sredstva opasna i za divlje životinje i za kućne ljubimce - od straha doslovno mogu umrijeti. Zbog toga se sve češće traže tiše, a svjetlosno jednako ili još i više efektne alternative vatrometu za velike proslave poput one novogodišnje na gradskim trgovima.
Petarde su kod nas zabranjene, zato što "korisnika" mogu ozlijediti – osim šest dana u godini kada ih je dozvoljeno kupovati i bacati jer su tada savršeno sigurne za upotrebu.
Naravno, šalimo se, jednako su opasne, ali što je koja ozljeda i stres za životinje naspram veselja koje nosi detonacija?
Jedno od najljepših u BiH: Selo u kojem će vas dočekati dašak mistike i spomenik Ruđeru Boškoviću
