Mrkva nije uvijek bila narančasta. Prirodne mrkve bile su bijele ili ljubičaste i vjerojatno nejestive. Iako postoje zapisi da se bijela mrkva jela u Rimskom Carstvu, povjesničari su podijeljenih mišljenja je li se radilo o pastrnjaku ili doista o bijeloj mrkvi. Korijen prirodne, bijele mrkve bio je, naime, gorkog i drvenastog okusa, pa nije bio popularan za jelo, a mrkva se koristila u prvom redu zbog sjemenja i lišća.
Najstariji poznati predak moderne mrkve pojavio se u Perziji prije oko tisuću godina. Neki izvještaji kažu da je bio bijel, a drugi da je bio ljubičast. Uz to, za razliku od današnje, perzijska je mrkva imala više manjih korijena različitih veličina, a selektivnim uzgojem postupno je uzgojena mrkva kakvu danas poznajemo – sa samo jednim velikim korijenom.
Kada se tek mrkva tek počela uzgajati, prve vrste s jestivim korijenom bile su ljubičaste i žućkaste boje. Narančasta boja pojavila se kao genetska mutacija, a s obzirom na to da ju je pratio i mnogo bolji okus, zadržala se, a u kuhinji se polako se zaboravilo na lišće ove biljke.
Za narančastu boju mrkve (kao i bundeve, batata itd.) zaslužan je beta-karoten, biljni pigment narančaste boje koji tijelo pretvara u vitamin A. Ukratko, moderna narančasta mrkva koju danas jedemo hibrid je žute mrkve, koja je hibrid bijele mrkve.
Iako narančaste mrkve nisu uzgojili Nizozemci, oni su zaslužni za njihovu popularizaciju. Mrkvu bogatu beta-karotenom oni su prvi počeli masovno proizvoditi u 17. stoljeću u čast Vilima Oranskog, oca nizozemske domovine koji je predvodio pobunu Nizozemaca protiv španjolske vlasti i koji je nakon više od osamdeset godina rata doveo do stvaranja neovisne države.
Od salate do "hot-doga": Recepti za jela s mrkvom koji će osvježiti vaš kulinarski repertoar
