Jozefinska cesta ili via Josephina jedna je od najznačajnijih hrvatskih povijesnih cesta. Spaja Karlovac i Senj, a prolazi kroz Dugu Resu, Generalski Stol, Tounj, Josipdol, Modruš, preko Male Kapele, kroz Jezerane i Brinje pa se preko Vratnika spušta s Velebita. Duga je oko 115 kilometara, građena 1770–ih, a ime je dobila po caru Josipu II.
Kako je bila prohodnija i bolje položena od starije Karoline, brzo je preuzela ulogu glavne prometnice koja povezuje središnji sa sjevernojadranskim dijelom Hrvatske. Važnost joj se pala izgradnjom Lujzijane, a onda i željezničke pruge od Karlovca do Rijeke krajem 19. stoljeća.
Gdje i car pada s konja
Naime, nakon oslobođenja svih hrvatskih krajeva od osmanske vlasti, početkom 18. stoljeća počinje se oporavljati gospodarstvo, a zahvaljujući u prvome redu merkantilističko-centralističkoj politici Beča, kao i nastojanju da što bolje organizira Vojnu krajinu, ozbiljno se pristupilo modernizaciji prometa i gradnji cesta koje će zadovoljiti nove potrebe.
Prva izgrađena "carska" cesta, nazvana Karolinskom cestom ili Karolinom i puštena u promet 1727., povezivala je Karlovac s ratnom lukom u Kraljevici i Rijekom nekoliko je desetljeća bila najvažnija cesta do sjevernog Jadrana, usprkos brojnim graditeljskim nedostacima, ali zbog povećanog prometa doskora je morala biti izgrađena nova, prohodnija cesta do mora, primjerenija kolnom prometu.
Nova makadamska cesta povezala je Karlovac i luku Senj. Dovršena je 1779. godine i nazvana Jozefinskom cestom ili Jozefinom (Via Josephina) po caru Josipu II., sinu Marije Terezije, na čiji je nalog iz 1775. i o čijem je trošku cesta i izgrađena. O njoj se govorilo još 1759. godine, ali su radovi započeti 1765. godine stali nakon samo deset kilometara. A onda je, kažu, prelazeći Kapelu po nezgrapnom starom putu car Josip pao s konja, nakon čega je hitno oživio "projekt" i platio gradnju poštene ceste.
Doprojektiranje i izgradnju Jozefine od 1775. do 1779. vodio je inženjer Vinko Struppi, a trasa ceste slijedila je stare putove koji su prolazili naseljima i drugim važnim točkama. Njezin je početak u Karlovcu označen monolitnim kamenim miljokazom s prilazom udaljenosti u germanskim miljama, a miljokaz kojim je označen njezin kraj uklesan je u senjska gradska vrata.
Najbolja cesta (dok nije izgrađena bolja)
Sto kilometara duga Jozefinska cesta građena je prema najvišim standardima cestogradnje u tadašnjoj Europi i često je isticana kao majstorski projekt u ondašnjoj literaturi. Jozefina je bila pet metara široka makadamska cesta, s kanalima za odvodnju oborinskih voda, rubnjacima od masivnog kamena i kolobranima na opasnijim mjestima.
Cesta se počela koristiti već tijekom izgradnje, a posebno nakon 1777. godine, kada je cijela trasa od Karlovca do Senja ediktom Marije Terezije oslobođena carine. Jozefina je značila gospodarski napredak za čitav kraj kojim je prolazila, posebno za Brinje, Josipdol i naravno Senj i senjski luku. Redoviti poštanski promet između Beča, Zagreba, Karlovca i Senja počeo se odvijati već 1786. godine.
Iako solidno građena, na prijelazu preko Kapele i na spustu s Vratnika imala ponegdje i strmine nagiba i do 30 posto, pojedine je dionice stalno trebalo popravljati, a gornji šljunčani sloj morao se često nadosipavati, pa je na Jozefini svakodnevno radilo 220 ljudi. Zato su već krajem stoljeća napravljene velike korekcije i to pod vodstvom Filipa Vukasovića, koji će kasnije izgraditi Lujzijansku cestu - prvi razlog zamiranja Jozefine. Ali ni Vukasović nije riješio problem silaska s Velebita.
To je učinio tek Josip Kajetan Knežić, "tata" čuvenih velebitskih sepentina, koji je od 1833. do 1845. godine vodio rekonstrukciju ceste. Trasa od Karlovca do Josipdola ostala je ista, a od Josipdola je napravljena nova cesta koja se preko Vratnika i danas spušta na Senjsku Dragu. Knežićeva je cesta bila duga 115 kilometara, a čitavom njezinom dužinom nema nagiba većeg od 6 posto, što je u okviru i današnjeg standarda. Knežićeva Jozefina ona je kojom i danas prolazimo, uz manju preinaku u Dugoj Resi gdje Jozefinska cesta postaje ulica, a nova nas oblilaznica vraća na izvornu trasu povijesne carske ceste.
Nova i još novija vremena
Jozefina je, nakon što joj je promet ukrala modenija Lujzijana pa onda i željeznica, oživjela krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je, asfaltirana, postala frekventan turistički put prema moru, pa su uz nju, kao nekada oštarije i odmorišta za konje, niknule brojne gostione. Dug put u automobilima bez klime bilo je prirodno presjeći u ovom divnom kraju, na odmorištima na kojima su se prodavali med, sir i ostali darovi planine, na česmama s ledenom vodom ili na Vratniku gdje su siroti medvjedi na lancu "plesali" za par dinara.
Kao da je na svakom metru ceste nešto događalo, čuo se žamor, sporo su prolazile kolone, a sve su to strpljivo promatrali rijetki stanovnici zelenih sela, s klupa ispred kuća s kojih se ovdje oduvijek pratilo tko kamo ide. Cesta koja danas nosi oznaku D23 više nema svoju povijesnu prometnu važnost, a s izgradnjom autoceste Zagreb-Split, koja je na potezu od Josipdola do Žute Lokve i u stopu slijedi - kao da su je svi ponovno zaboravili.
Ipak, posljednjih se godina svijet nekako počeo vraćati na Jozefinu. Možda kako bi izbjegli stajanje na autoputu, a možda i kako bi udahnuli malo njezinog zelenog mira i ljepote. Ne vidi se to po gužvama jer na njoj uvijek kao da ste sami, ali terase preživjelih gostionica čine se, bar u sezoni, uvijek pune, štandovi sa sirom sve su češći i više vreća (najboljeg) ličkog krumpira stoji uz cestu, kao tajni mig prolaznicima.
Ova još uvijek odlična cesta nije samo remek-djelo planinske cestogradnje, nego sa svojim miljokazima, kapelama i drugim spomenicima među kojima se ljepotom ističe most preko Tounjčice predstavlja i vrijednu kulturnu baštinu. Jozefina je atraktivna čitavom svojom dužinom, od bujne doline rijeke Mrežnice, preko ulaska u Liku na kojem vas s desna čuva izvaljeni Klek dok pred vama izrastaju slojevi Kapele i Velebita, pa do Vratnika i spektakularnog pogleda koji se s njega otvara na otoke i more i za kraj uzbudljivog spusta po velebitskim serpentinama koje vas od kroz njegovu utrobu dovode do najplavijeg mora pometenog burom.
Nestvarni susret Velebita i mora: Gradić koji privlači planinare, zanesenjake i ljubitelje pustih plaža
