Iako je prva asocijacija na dvorce sjaj i raskoš, dvorski je život, barem u srednjem vijeku, imao i manje sjajne detalje. Ali što se mora, mora se, pa su tako i plemići, kraljevi i carevi – morali ići na zahod.
I u srednjem vijeku o tom se činu često govorilo eufemizmima, pa su i nazivi za samo mjesto na kojem se nužda obavljala često bili uljepšani. "Privatna odaja" bilo je najčešće ime, u redovitoj ju upotrebi bio i naziv "necessarium", što je u hrvatskome doslovno prevedeno kao "nužnik", ili "garderobe" (što u kasnijem francuskom jeziku znači "ormar" - doći ćemo i do toga), a ovisno o nadahnuću autora koji je o ovoj prostoriji pisao, susreću se i razni maštoviti termini, poput "zlatnog tornja".
Kad bi zidovi pričali
Kao i pučki, i dvorski su zahodi u srednjem vijeku bili vrlo primitivni, ali svakako mnogo udobniji i izgrađeni s puno više truda. Ne samo da ih je bilo više, oni su bili i udobniji i, ne manje bitno - prozračniji. Obično su bili dograđeni na zidove dvoraca, pa ako ste obilazeći povijesne lokalitete i znamenitosti na njihovim zidinama primijetili "kućice" – to je to.
Otpad iz "privatnih odaja" tako bi se slijevao niz zidove dvorca, što je unatoč možete zamisliti kakvom smradu, pogotovo ljeti, bilo manje zlo nego da se ta prostorija nalazi na nižim katovima, što je mnoge feudalce naučilo iskustvo. Naime, ne jednom, neprijatelj je takve prizemne zahode iskoristio kao mjesto za provalu u posjed.
Nije se uvijek izbačeno slijevalo niz zidine jer, ako je pozicija dopuštala, otpad je odlazio u rijeke podno dvorca ili niz litice. Ako su dvorci i imali septičke jame ili neke preteče odvodnih cijevi do opkopa oko dvorca ili unutarnjeg dvorskog dvorišta – i njih je trebalo prazniti, a taj je nepopularni posao naravno pripadao kmetovima koji su smjeli prikupljeni materijal koristiti kao gnojivo za zemlju koju su obrađivali.
Svako zlo za nešto dobro
Iznutra su privatne odaje bile tek uvjetno privatne, jer dvosjedi ili višesjedi nisu bili rijetki, a srednjovjekovni čovjek nije imao potrebu ni za vratima. Kraljevi i carevi ponekad su imali zahod u koji se ulazilo iz spavaonice, ali najčešće je tek uski hodnik kojim se dolazilo do samog otvora, koji je oštro skretao pod pravim kutom, nudio nešto više privatnosti svome korisniku.
Zahodsko sjedalo najčešće je bilo drveno, a kao toaletni papir koristilo se sijeno, trava ili mahovina. Neki su zahodi imali i prozor za provjetravanje, a pod bi se za neutralizaciju mirisa prekrivao aromatičnim biljem. Zahod se obično zalijevao kantom vode koje je stajala negdje pri ruci, a u onima naprednije izvedenim, u njega se preusmjeravala prljava voda iz kuhinjskog sudopera ili rjeđe, kišnica iz oluka.
Usprkos svemu tome ova je prostorija redovito imala gadan miris – ali i to je srednjovjekovni čovjek znao okrenuti u svoju korist. Pare amonijaka, naime, uspješno su ubijale grinje pa nije bilo neobično na ovome mjestu – držati odjeću. Pokušajte zaboravite na to do sljedećeg puta kada ćete spomenuti - garderobu.
Jedan od najljepših u Europi: Bajkoviti dvorac na litici koji zbunjuje, ali i očarava turiste
