Ulazimo u brod i svatko dobiva peraje i masku. To je to. Službena potvrda da se ide roniti. I to ne bilo gdje, već na najveće živuće stvorenje na planeti. Ako ste čitali moj prethodni članak znate već, a ako niste, da ponovimo. Vodim vas na Veliki koraljni greben koji se raširio uz istočnu obalu Australije na 2300 kilometara. Uvršten je među 7 svjetskih prirodnih čuda. Ima 2900 grebena i 900 otočića. I jedino je živo biće koje se vidi iz svemira. Zvuči moćno, zar ne? A ja, mali čovjek, to sada idem vidjeti. Snovi stvarno ponekad postaju stvarnost.
Iako sam već sam prije stavljala ovu sliku, sigurna sam da niste svi vidjeli kako izgledaju ti grebeni iz aviona, pa je stavljam iznova. A i da vam budem iskrena, ne mogu se nagledati ovakvih ljepota kojima nas je podarila majka Zemlja.
I sad dok gledam ovu sliku, ni sama ne mogu vjerovati da sam tu bila. Vidim sebe kako sjedim na tom malom sjedalu, glave naslonjene na prozor i raširenih očiju. Još jednom sam osjetila da sam živa, onako zapravo. No dosta sanjarenja, idemo dalje na priču.
Bio je to mali brodić i odmah smo se sprijateljili jedni s drugima. Primijetila sam da na proputovanju Australijom ima jako puno mladih Europljana. Čak sam vidjela jedan par Francuza koje sam upoznala dan prije u Cairnsu u jednoj agenciji. A sa mnom je bila i Chantal koja ostaje 7 dana na brodu.
Nakon otprilike 50 minuta vožnje, prva stanica na kojoj je izlazio dio putnika bio je Fitzroy Island koji je ujedno i nacionalni park. Prekriven je raskošnom prašumom, okružen predivnim mirnim plažama i grebenom, a tu se nalazi i rezervat za rehabilitaciju kornjača. Htjela sam i to vidjeti, ali odmah smo krenuli dalje. Nas čeka još jedan sat vožnje po Koraljnom moru i ultimativni cilj.
Kao što sam već napisala u prethodnom članku, odlučila sam se za izlet na vanjski koraljni greben. Bio je to izlet za ronjenje s maskom i dihalicama, pošto je sam greben izrazito blizu površine, svega par centimetara. Ujedno se moglo nadoplatiti i za početni zaron, a to je zaron s bocama bez prethodno položenog tečaja za ronjenje. A budući da je moje geslo na ovom proputovanju bilo da moram isprobati stvari koje nikad nisam, tako sam se odlučila i za to.
I dok smo se vozili, pozvani smo na vrh palube kako bi nam instruktor Francuz održao predavanje o ronjenju. Bila sam nevjerojatno uzbuđena, a to uzbuđenje se lagano pretvaralo u nervozu, pa čak i strah. Svi koji su već prije ronili hrabrili su me, ali činilo mi se bezuspješno.
I prošla su ta dva sata vožnje od Cairnsa i mi smo napokon došli na odredište: Milln greben.
Sparkirali smo se kraj jednog većeg broda na kojemu su bili putnici koji ostaju preko noći na grebenu. Mi, novaci, spremni na naš prvi zaron, podijeljeni smo u 2 grupe. Pošto nije postojao fotograf, a mi početnici nismo smjeli imati male podvodne kamere, nekako sam isposlovala s instruktorom da zakači moju iznajmljenu kamericu za svoje odijelo, jer sam jednostavno morala imati uspomenu na svoj prvi zaron. I na to uvijek trebate paziti ako ste sami ili nemate podvodnu kameru ili je ne smijete koristiti iz nekog razloga, obavezno se pri kupnji aranžmana raspitajte za fotografa na brodu, jer sam poprilično sigurna da ćete htjeti uspomene.
Nakon što smo obukli odijela, stavili su nam pojas s kamenjem oko struka da lakše potonemo. A na leđa bocu. Probali smo udahnuti kroz cijev. Okus kisika iz boce bio je odvratan. Kad su nas "opasali" sa svom tom aparaturom, jedva sam se digla s klupice od te silne težine i pomislila kako sam gotova kad me se more dočepa.
I došlo je vrijeme. Mi moderni Robinsoni Crusoei bili smo spremni suočiti se s plavetnilom i reći zbogom kisiku na kakav smo navikli. Onom u slobodnom obliku. Skočili smo s broda. Francuz nas je upitao da li smo spremni. "Ja nisam!" povikala sam. "Ne prolazi mi dovoljno zraka kroz cijev." On će na to: "Ma to ti je normalno, moraš se naviknuti". Ja opet pokušavam udahnuti i nemam dovoljno zraka. Panika me hvata, ako sad ne mogu udahnuti, kako će tek biti ispod vode.
"Daj da ja probam", kaže on i uzme moju cijev, diše jedno vrijeme i kaže: "U pravu si, ne prolazi dovoljno zraka". Misliš?! I vrate me natrag na brod kako bi dobila novu bocu. Kod ove opreme protočnost zraka bila je zamjetno bolja, ali i dalje vrlo čudna. Nije kao da dišete na dihalicu. Zrak je puno oskudniji. Ali eto, natovare oni novu bocu na mene i skočim ja opet u more. Bili smo na dubini od otprilike 10-ak metara. A ona moja fobija da ću potonuti kao kamen pokazala se neutemeljenom, jer je toliko teško potonuti da nas je čak instruktor morao vući prema dolje.
Cijelo vrijeme dok se spuštaš, moraš održavati tlak puhanjem kroz zatvoren nos. I naravno, svako malo netko se od nas uspaničari i krene brzo prema gore. Ali malo po malo i mi smo se naviknuli biti pod vodom.
I taman kad smo se naviknuli i došli na otprilike 2 metra dubine, trebalo je napraviti jedan test bez kojeg se ne može dalje nastaviti ronjenje. Dakle, treba se malo izmaknuti maska i pustiti voda unutra, a zatim treba onda tu vodu izbaciti van. E tu su već pale prve žrtve. Vidim kako jedan dečko šiba prema površini. Probam i ja i čim mi se maska napuni vodom, ja je izbacim puhanjem i onda opet udahnem preostalu vodu iz maske u nos, umjesto da udahnem kroz usta. Rezultat: gušenje. Vrlo neugodno. Dečki su već bili odustali, a ja sam rekla instruktoru da bi još probala. Mamma didn't raise no quitter. I tako nakon par pokušaja, odustadoh i ja. Jednostavno mi je bilo prirodno udahnuti kroz nos, a ne usta. Koja tuga. Zato se za takve stvari prvo polaže tečaj u bazenu, a ne odmah bacanje u duboko modro more.
Kad je završila ta tortura, popeli smo se natrag na brod i onda je krenula nova runda torture zvana morska bolest. Valjda sam kad je sav taj stres prošao, tek onda osjetila posljedice njihanja broda.
Ali nisam htjela gubiti vrijeme, nego sam odmah krenula istraživati greben s dobrom starom maskom i dihalicom.
Greben je bio vrlo blizu broda, ali opet ne odmah do njega, pa kako sam otplivala do tamo, nije mi bilo svejedno jer je ekipa već lagano bila krenula prema brodu na odmor i okrjepu, a ja sam ostala sama tamo bauljati. Ja i hrpa ribica i tko zna čega još. More je bilo valovito i nisam znala što me sve čeka. Tren prije čula sam kako su jedne djevojke naišle na morskog psa. I eto, ronim ja i pokušavam se diviti tom morskom svijetu. Ali samo čekam kad ću se, da prostite, riješiti svog doručka.
Nakon par minuta odlučila sam se vratiti na brod i malo odmoriti, u nadi da će mi biti bolje. Ovako je to izgledalo na brodu: razne plate s jelima krasile su stol, ekipa je uživala u slasnom ručku, a ja sam sjedila na stražnjem dijelu broda, s glavom između koljena, otužno gledala u pod i umirala od mučnine. Nakon jedno pola sata, odučila sam opet probati roniti. Možda mi bude bolje ako se maknem s broda. I stvarno bi bilo predivno da sam mogla uživati u svemu tome. Tko bi pomislio, oduvijek sam bila morski tip i nikad nisam imala problema s morskom bolešću, a vidi sad. Kud baš sad?
Morski svijet grebena zbilja je poseban. I drago mi je da sam unajmila podvodnu kameru.
Na Velikom koraljnom grebenu stvarno imate što za vidjeti. Zabilježeno je 30 vrsta kitova, dupina i pliskavica, 6 vrsta kornjača, 215 vrsta ptica, 17 vrsta morskih zmija (ovaj podatak i bolje da nisam znala prije dolaska) i preko 1500 vrsta riba.
Starost grebena je teško odrediti, međutim smatra se da bi mogao imati i do 20 milijuna godina.
Koraljni grebeni prepuni su čudonovatih morskih bića, kao što je npr. ova školjka koja me nenadano pogledala kad sam prolazila pored nje i dala mi par sijedih. I tek sam tada shvatila kako je taj cijeli eko sistem jedno veliko živo biće.
Najveću opasnost za greben predstavljaju klimatske promjene. Globalno zatopljenje dovodi do izbjeljivanja koralja. A tu je i ljudski faktor. Zato se svaka osoba koja dolazi na greben na određeni način iskupljuje plaćanjem pristojbe od par dolara koja se dalje koristi kako bi se zaštitio greben.
Ovaj put ronila sam malo duže, ali i dalje mi je bilo muka. Opet sam se nakon nekog vremena vratila na palubu, skinula odijelo i napokon pozdravila sa svojim doručkom. A uskoro je bilo vrijeme i za povratak. Tek kad je brod krenuo, postalo mi je bolje. Cijeli dan bez vode i hrane. Sjetila sam se Chantal i pomislila kako bi ja potegnula ruku na samu sebe da moram ostati 7 dana na brodu. I sjetila sam se Tomislava Perka koji je putovao 3 tjedna brodicom po Indijskom oceanu. Dajte mi odmah uže i strop. A vi, ako se ikad otisnete na nešto slično, sjetite se ove moje priče i tablete. I tablete!
Unatoč svemu, ovaj jednodnevni izlet ostao je jedno prekrasno iskustvo kojeg ću se zauvijek sjećati. A morska bolest? Ma tko je šljivi. Ipak sam ronila na najvećem živućem biću. A možda ga jednog dana vidim i iz svemira.
A kako je taj moj dan prošao i kako je sve izgledalo, možete vidjeti u kratkom filmiću.
Još Sandinih priča i avantura potražite na njenom blogu Gate 32 ili na Facebook stranici.
