Nekoć najveće slano jezero na Bliskom Istoku, Urmia u Iranu, polako, ali sigurno nestaje. U samo dvadeset godina velika slana površina sa 120 otoka nedaleko od turske granice smanjila se za 10 posto zbog sve viših temperatura. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća manje je za čak 90 posto.
Razlog tome je izgradnja brana i bušotina koje ometaju protok vode iz šezdesetak okolnih rijeka i pritoka. Zbog toga se značajno povisio salinitet vode što je utjecalo i na brojne životinjske vrste koje ondje obitavaju. Plamenci, patke, pelikani i čaplje više ne dolaze na jezero jer nema ribe.
Niti endemske vrste rakova koje mogu podnijeti obilje soli više se nisu mogle nositi s promjenama u Urmiji. Organizmi koji uspijevaju u slanim vodama su alge što proizvode spojeve crvene boje kako bi upile što više svjetlosti zbog čega je jezero sve crvenije. Sol koju ostaje na dnu raznose vjetrovi i tako uništavaju urod okolnih poljoprivrednika.
Kako bi zaštitili jezero od nestajanja UNESCO i WHO ulažu u tehnologiju za navodnjavanje farmi i sprečavaju ilegalno bušenje. Sezonske kiše pomažu da jezero ne presuši, ali nedovoljno.
Putovanja
7 važnih stvari o Moru smrti, u kojem nitko ne može potonuti
