Izoliranih mjesta na svijetu u 21. stoljeću i nema tako puno. Tim više cijenimo onih nekoliko koja su preostala. Jedno od tih rijetkih mjesta jest otočje St. Kilda, koje se smjestilo u Atlantskom oceanu, 64 kilometra zapadno od otočja Hebrida.
Riječ je o otočju koje pripada Škotskoj, ali toliko je udaljeno da ga često izostavljaju s karata Velike Britanije. I Europe. I svijeta.
S obzirom na to da ne postoji niti na kartama, čudno je što je čak do 1930. bilo naseljeno. Postoje dokazi o tome da je ljudska noga njime kročila još prije 7 tisuća godina, a ovuda su prolazili i Vikinzi tijekom svojih podviga u 9. i 10. stoljeću.
U 17. stoljeću populacija je brojila 180 ljudi, a na njih tako malo bile su čak 3 kapelice, stoga se vjeruje da su davno ovdje živjeli redovnici.
St. Kilda izolirana je lokacija i ne privlači puno posjetitelja. Ipak, tu se formirala najveća kolonija ptica u sjeveroistočnom Atlantiku. Ovdje ih je više od milijun, poput ugroženih bluna, sjevernih brunica i drugih. Sreća za njih da je otok nenaseljen već gotovo 90 godina jer oni koji su prije ovdje živjeli, preživljavali su na pticama. Jeli su ih, ali i prodavali.
Hirta, najveći otok arhipelaga, jedini je koji je nekad bio naseljen, a danas je dom grada duhova. Jedini način za dolazak tamo jest brodom, a prognoza vam mora biti izrazito naklonjena. Litice Hirte najveće su od svih otoka u Ujedinjenom Kraljevstvu, a uzdižu se 427 metara iznad mora.
Dokaz da su nekad ovdje postojali mještani jest napušteno selo s 40 kamenih kuća iz sredine 19. stoljeća, ukopanih metar u zemlju zbog izolacije koja je prijeko potrebna u oštrim vremenskim uvjetima koji ovdje prevladavaju. I krovovi su rađeni da budu nepropusni. Zašto ovo naglasiti, pitate se?
Kako je pokoji turist ipak zalutao na otok, vlastima s kopna postalo je neugodno zbog načina života svojih toliko udaljenih sugrađana. Izgradili su im moderne kuće, onakve kakve su postojale u škotskim gradovima, no one nisu mogle podnijeti tamošnje vremenske uvjete. Krovovi su prokišnjavali, a i letjeli prilikom jačih oluja, a izolacije nije bilo, pa ni topline unutar zidova kuće. Stanovnici su se vratili u svoje prijašnje nastambe.
No, kako su počeli otkrivati kako izgleda moderniji život, polako su odlučili napustiti otok i zatražili su da se presele u Škotsku.
Danas ovamo dolaze volonteri koji rade na očuvanju kuća, a otočjem upravljaju The National Trust for Scotland, Scottish Natural Heritage i MoD. Osim volontera koji povremeno dolaze, na otoku je i vojna zgrada, a civilima je pristup zabranjen.
Osim Hirte, tu su još otoci Soay i Boreray, Stac an Armin (ratnička hrid), Stac Lee (siva hrid), Stac Levenish i Dùn (utvrda). Otočje je 1986. upisano na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
