Galerija
Temple Bar četvrt je u središtu Dublina, omeđena na sjeveru rijekom Liffey i ulicom Dame na jugu, čije vas uske popločane uličice vode u samo žarište kulture i zabave u irskome glavnom gradu.
Tradicionalna arhitektura i šarena pročelja s privlačnim natpisima i duhovitim imenima lokala čuvaju svoju povijest, ali se itekako njome i hvale turistima i došljacima. Glasna četvrt puna je mirisa i uzbuđenja, magnetski će vas privući i pozvati da je istražite.
Dok prolazite Temple Barom, u uhu će vam se jezici sa svih strana svijeta miješati s krikovima galebova i bez iznimke fantastičnom glazbom uličnih svirača, a kako dan odmiče, svi će se ti jezici, u Guinnessovoj režiji, pretvoriti u nerazgovjetnu galamu i nekontrolirani smijeh, a duboko u noći, kad se i ulice Temple Bara napokon isprazne, na njima će opet ostati samo galebovi - duboko usredotočeni na kopanje po smeću.
Temple Bar turistička je četvrt u središtu Dublina, tako bi nam prvu rečenicu ispravili domaći. Bez daljnjega ona to i jest. Ali četvrt u kojoj i danju i noću vlada festivalska atmosfera, u kojoj se samo smjenjuju kafići, restorani, pubovi, šarmantne trgovine i tržnice na otvorenom… ujedno je i središte dablinskog kulturnog života.
Temple bar je i četvrt ulične umjetnosti, izložbi na otvorenom, nekoliko institucionalnih i bezbroj malih galerija, ali i pravi gastronomski centar sa svojom širokom tradicionalnom i međunarodnom ponudom. Zapravo, Temple Bar u svojih nekoliko ulica nudi, baš poput kakvog koncentrata, ono najbolje od Dublina.
Područje Temple Bara naseljeno je od 8. stoljeća, kada su i Vikinzi bacili oko na područje oko Dublina. Četvrt je ime dobila po kontroverznom, ili bar neodlučnom oko toga bi li se posvetio puritanstvu ili korupciji, Sir Williamu Templeu, koji je početkom sedamnaestog stoljeća ovdje sagradio svoju obiteljsku kuću. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću Temple Bar bio je ono što bismo nazvali lošim kvartom, zapušten i opasan, a k tome i središte dablinske prostitucije.
Krajem dvadesetog stoljeća ovdje se trebao graditi novi autobusni kolodvor, što je privuklo i druge investitore, a oni su - kada se od projekta odustalo - ipak ostali. I tako se četvrt pomalo počela mijenjati, a presudni su bili napori i ulaganja grada prije nego što je Dublin 1991. postao europski grad kulture. I tako je stvorena jedna od danas najprivlačnijih i najživljih dablinskih četvrti poznata po kulturi, pubovima, gastronomiji i noćnom životu.
Meeting House Square kulturno je središte Temple Bara, po potrebi i pozornica za filmske projekcije ili performanse, a subotom je ovdje tržnica na otvorenom, s voćem i povrćem, sjajnim domaćim sirevima, svježom ribom i plodovima mora. Na ovome se trgu nalaze Nacionalni fotografski arhiv i Galerija fotografije te Irski filmski institut. Odmah iza ugla održava se Temple Bar Book Market, među čijim će se štandovima spremno izgubiti ljubitelji knjiga. Ulice Temple Bara pune su umjetničkih galerija i butika s unikatnom odjećom. Na samo nekoliko minuta hoda nalaze se i Nacionalni muzej voštanih figura, Gradska vijećnica, Nacionalni muzej leprekona, Dablinski dvorac i Trinity College te čak tri kazališta Smock Alley, Projects Arts Center i Olympia.
Što se tiče hrane i pića, najbolje je da krenete redom i ne propustite ništa. Od popularnog Piglet Wine Bara i odmah pored Gallagher’s Boxty Housea, koji prodaje taj sjajni tradicionalni specijalitet od krumpirovih palačinki, okruglica i kruha, do uglavnom odlične hrane u pubovima kojih je toliko da se i ne mogu prebrojati, ovdje sigurno nećete ostati ni gladni ni žedni. Posjetite pub i pivovaru The Porterhouse koja je vrlo važna na irskoj craft beer sceni, zavirite i zaplešite u baru Oliver St John Gogarty i onda krenite na turneju po pubovima – redom.
Ne biste smjeli propustiti vjerojatno najpoznatiji pub u Dublinu, ali ionako je nemoguće da na njega ne naiđete. Iako pretrpan turistima, pub Temple Bar nije sklon kompromisima ni oko izbora piva, ni ponude hrane, ni kvalitete glazbe. Pub je osnovan 1840., a danas je poznat po toploj dobrodošlici, odličnoj ponudi hrane, piva i viskija i sjajnoj tradicionalnoj irskoj glazbi, koja je i zaštitni znak ovog mjesta.
Oko kipa Jamesa Joycea koji se smjestio u sredini klasično uređenog puba baš svaki dan u godini posjetitelje zabavlja kakav talentirani glazbenik ili bend. U ovome je pubu oboren i Guinnessov svjetski rekord za najdulje sviranje gitare - David Browne nije prestao udarati po žicama čak 114 sati 6 minuta 30 sekundi - što je, sigurni smo, morao biti prilično dobar tulum.
