Pedesetih godina prošlog stoljeća Celles je bilo maleno selo u dolini Salagou u južnoj Francuskoj, poznatoj po tamnocrvenom tlu i suhoj klimi. Među 63 stanovnika većina ih se bavila poljoprivredom i vinogradarstvom. Živjeli su mirno sve dok ih vlasti nisu odlučile iseliti kako bi mogle potopiti čitavo područje.
Razlog je bila kriza na tržištu; tržište vina bilo je zasićeno, a nedostajalo je poljoprivredne raznolikosti. Francuzi su se nadali da će akumulacijsko jezero poljoprivrednicima omogućiti seljacima da s loze prijeđu na druge kulture. Između 1959. i 1968. stanovnici Cellesa morali su prodati svoje kuće kako bi ustupili prostor novom jezeru.
Voda je polako prekrivala krajolik, ali selo nije potopila. Francuzi su računali na to da će se voda podići na visinu od 150 metara, no zaustavila se 139 metara, 4 metra niže od sela.
Seljaci su se nepotrebno iselili, no 50 godina kasnije pojavile su se obitelji koje žele selu vratiti stari sjaj. Danas ondje živi 35 ljudi, a mjesto je sve popularnije među turistima koji onamo dolaze biciklirati, šetati po crvenom tlu koje ostaje na potplatima i uživati u prirodi. No novi stanovnici ne žele mjesto koje će privlačiti posjetitelje šest mjeseci u godini, nego zajednicu u kojoj ljudi rade i žive.
Obitelji nekadašnjih stanovnika imaju podijeljena mišljenja o povratku. Neke su i dalje bijesne zbog prisilnog preseljenja, druge bi se možda i vratile – ali ne u kuće koje su ostavile na milost i nemilost zubu vremena. Budućnost Cellesa ovisit će o marljivim ljudima koji mogu ostaviti ljutnju i zamjeranje po strani.
