Galerija
O konobi i seoskom domaćinstvu Ribar u Trpnju na Pelješcu svašta se priča.
„Moraš otići u Ribara, znaš koje lignje!“, kao i: "Ono kad dođeš s Divne u njihov prekrasni vrt, pa natočiš vina, probaš ribu - ma raj!“, samo su neki od komentara, kako domaćih gostiju koji se ondje vole proveseliti povodom nekih važnih trenutaka, tako i kontinentalaca koji „pobožno“ odlaze provjeriti što se friško našlo u mreži, kao i guštati u slanim inćunima dok nestrpljivo čekaju da se miris ribe i dima materijalizira na stolu.
O ribljoj juhi, mušulama i crnom rižotu na način mame Mirjane također se priča. Kao i tunama i sabljarkama, ali o dnevnom ulovu, a osobito lignjama - puna su usta hvale. Mnogima su najbolje koje su ikada probali, izvana zapečene, a meke kao duša, sočne od toča… "ma najbolje na svitu". Ne čudi stoga što su im lignje upravo i specijalitet kuće. Uz domaću salatu iz vrta, pokoji krumpir i koju kap njihova maslinova ulja te kućno vino gozba je zagarantirana.
Trebalo je provjeriti je li istina sve što se priča, a pokazalo se još i boljim, jer može li biti riba biti ukusnija od one koju priprema ribar koji svoju vještinu usavršava desetljećima? Teško.
Na ulazu u pravu dalmatinsku konobu ponosno stoji natpis koji ukazuje na to da se u Ribaru marljivo radi od 1976. godine, a više od četrdeset godina u istom poslu nije mala stvar. Kominom dirigira stari morski vuk, odnosno glava obitelji, gospodin Antun Ančić - Ris, koji će vam u prolazu možda i otkriti neku od malih kulinarskih tajni, ako ga lijepo pitate. Možda i ispričati nešto o tradiciji ribolova koja je neraskidiva od stanovnika Pelješca stotinama godina, ostacima stare tvornice za preradu ribe smještene gotovo na samoj rivi u Trpnju, brodicama u portu…
Pravih ribara, onih koji još uvijek ribare pomoću tradicionalnih alata gotovo da više nema, a gospodin Ris jedan je od onih koji se uzda u stoljetni način ribolova tog kraja. Kako to izgleda, prema dogovoru, uvjeriti se možete i sami, a budete li sretne ruke, moći ćete u konobi kušati vlastiti ulov.
Njegov orkestar, sastavljen od obitelji, brine se da ugođaj bude prijateljski i to im itekako uspijeva. U kuhinji je rođak Tonći, a Branko i Tomislav ambasadori su dobre volje koji će goste posavjetovati o tome što odabrati. Branko se uz konobarenje bavi i drugim stvarima, poput organiziranja evenata, uređenjem i marketingom.
Upravo je zbog te opuštene vibre osjećaj kao na večeri kod kakvih prijatelja (koji odlično znaju kuhati).
U vrtu među cvijećem, pod listovima loze, uz pokoju čašu pelješkog vina i travarice ili nešpule koja osvaja već na nosu, lako je zaboraviti na sve, uživati u trenutku i poželjeti ostati. Još kad obiteljska klapa zapjeva Olivera ili neku dalmatinsku pjesmu koja dira u žicu, za sreću je dovoljno.
