Galerija
Kako smo se konačno bolja polovica i ja dočepali slobodnog subotnjeg popodneva (čitaj: „uvalili“ djecu baki i djedu), bilo je vrijeme da odemo tamo gdje roditelji male djece rijetko zajedno idu (barem u miru) – u restoran. Nakon pitanja dan prije gdje ćemo i što ćemo, izbor je pao na tratoriju Gola, smještenu u Badalićevoj ulici na Trešnjevci, na mjestu gdje se nekad jeo roštilj u pečenjarnici po imenu Žar.
Rezervirali smo dan prije za 17 sati, u doba između ručka i večere. Odmah po dolasku, primjećujem kako sam prostor nije velik, broji nekoliko stolova, ali i da je zgodno uređen. Meni je ispisan na velikoj ploči, zajedno s nekoliko vina. Kad kažem nekoliko, bitno je napomenuti da je Gola i enoteka, jer vina ovdje možete i kupiti. S obzirom da je vlasnik vinski zaljubljenik, doznat ćete sve o vinima, a uz ona hrvatska, dobar dio njih u Golu uvoze iz Italije i Austrije.
Obiteljska atmosfera
Sjedamo, atmosfera je prilično familijarna i rekao bih da Gola ima stalne goste, što je jasno po načinu komunikacije i naručivanju s ostalih stolova. Mi za početak, prema preporuci ljubazne konobarice naručujemo po čašu prosecca Maurizio Donadi (ponudila nam je i španjolsku Cavu, kad već govorimo o izboru), te se odlučujemo za tri predjela – srdele u savoru, soparnik i tatarski biftek.
Kao „pozdrav iz kuhinje“, konobarica nam servira prvo maslac s crnilom od sipe, te fini domaći kruh. Nakon njega, na stol uskoro stižu i gore navedena predjela. Srdele u savoru, u kombinaciji s narančom i ljutikom (ljutika je napravljena kao chutney od luka) su fine i ukusne, mogao bih valjda pojesti još dvije porcije. Tatarski biftek je također za svaku pohvalu, a zanimljiv je i način na koji je poslužen. Naime, na vrhu mesa dobijete žumanjak, kojeg onda pomiješate s mesom i jelo je spremno za mazanje na kruh. A soparnik? Soparnik ovdje rade na drugačiji način – ne pune ga blitvom nego keljom, te je prava šteta što se i na samom meniju odmah ne navodi kao „soparnik alla Gola“. Njegov okus ću najbolje opisati ako kažem da ja nisam neki veliki zaljubljenik u povrće, a soparnik sam smazao kao da sutra ne postoji.
Posebna priča
Što se tiče vina, nakon prosecca smo prešli na Kosovčev škrlet, koji se lijepo slagao uz ova jela. Nakon predjela, došlo je vrijeme i za glavna jela. Iako smo čuli sve najbolje o parmigiani, nju smo ovom prilikom ipak preskočili. Odlučili smo se za patku kao jedno, te pizzochere kao drugo jelo. Pizzocheri (sam naziv je prilično zvučan i s užitkom se izgovara), sjevernotalijansko su jelo, a radi se od tjestenine od heljde. Samim izgledom (bar u Goli) podsjećaju na njoke, a svaki komadić je prilično slastan. Posluženi su uz kelj i krumpir i vrijedni su naručivanja. Patka je bila fino pečena, korica hrskava, jedino mala zamjerka ide činjenici da bi još koji krumpir uz nju – dobrodošao.
Za desert su ovaj put (s obzirom da Gola s vremena na vrijeme mijenja meni) nudili salenjak s kremom od mlijeka i džemom od jabuke, te fritule s kremom od limuna i badema. Salenjak je u toj kombinaciji bio fin, a kod fritula iskreno, vidim prostora za napredak. Popili smo još čašu sjevernotalijanskog vina kojim su nas počastili, što je gesta za svaku pohvalu. Cjelokupni dojam je na kraju jako, jako dobar .
Posebnu pohvalu zaslužuje i već spomenuta familijarna atmosfera, a odabir pozadinske glazbe također doprinosi uživanju prilikom jela. Zvuci fada i jazza dominiraju prostorom, te jako dobro pašu i zaokružuju priču.
A ceh? Ispao je nešto manje od sto eura, što je dakle uključivalo – tri predjela, dva glavna jela, dva deserta, te jedno 5,6 čaša vina. U svakom slučaju, u Golu ćemo se rado vratiti probati i ostala jela.
Rat protiv Michelina: Slavni chef bori se svim silama da zabrani ulazak inspektorima u restoran
