Galerija
S obzirom da smo nedavno tražili grad u kojem ćemo provesti vikend, a polazna točka nam je bio Zagreb, izbor je zbog blizine pao na glavni grad susjedne nam Mađarske, Budimpeštu. Na put nas se odlučilo ukupno šestero, a polazak je bio planiran za petak nakon što završimo s poslom, oko otprilike pet sati, kada smo i krenuli s dva auta.
Prvo što treba reći da je, petkom u četiri ili pet, ako baš ne morate, ne putujete, jer su zagrebačke avenije zakrčene prometom i imate osjećaj da i puževi sa strane ceste idu brže. Od centra grada do Ikee vozili smo se otprilike sat vremena, što je gotovo trećina vremena koja vam je potrebna da inače stignete u mađarsku prijestolnicu. Ipak, kad smo se dokopali autoputa, sve je krenulo brzo, te smo začas bili na granici, na Goričanu, gdje smo kupili i vinjetu za mađarske autoceste. Cijena vinjete je razumnija nego kod Slovenaca i dođe 2900 forinti (ili 10 eura) za deset dana.
Sve dok nismo došli u blizinu Budimpešte, autoceste su uglavnom bile prazne, a na putu prošli smo i uz jezero Balaton, od kojeg zbog mraka nismo vidjeli ni B. Ubrzo smo, nakon sve skupa 3 i pol do 4 sata vožnje, nakon cca 350 kilometara ušli i u Budimpeštu. Cesta na ulazu u grad je okružena velikom industrijskom zonom, kraj koje prolaze četiri trake u svakom smjeru, i koje se još dodatno uređuju, s obzirom da je dobar dio tog dijela pod prašinom i bagerima.
Dolazak i lijepi, jeftini smještaj
S obzirom da nam je stan bio u Pešti, da bi došli do njega morali smo proći jednim od mostova koji spajaju Budim i Peštu, a to je bio impresivni Elizabetin most preko kojeg nas je odveo GPS. Uskoro dolazimo i do smještaja kojeg smo rezervirali preko Airbnba i parkiramo se. Za razliku od primjerice Zagreba, parking u Budimpešti je od petka u osam sati pa do ponedjeljka ujutro besplatan, tako da bez brige ostavljamo automobile na ulici i odlazimo u stan.
Jedna od super stvari u mađarskoj prijestolnici je svakako i cijena smještaja. Stan u prekrasnoj zgradi s pogledom na parlament (dakle, govorimo o samom centru) izašao nas je samo 25 eura po osobi za dvije noći. Dvije spavaće sobe u kojoj jedna ima bračni krevet, a druga krevete na razvlačenje bili su nam skroz ok, jer tamo ionako nismo planirali provoditi nešto više vremena.
Nakon što smo se smjestili krenuli smo u kratku večernju šetnju gradom, jer nam se nakon puta nije dalo previše obilaziti ulice te smo obilazak grada dogovorili ujutro. Ipak, prošetali smo oko parlamenta navečer, koji osvijetljen izgleda doista fascinantno, a izgledom i kupolom podsjeća više na neku monumentalnu katedralu nego na sabor.
Drugi dan na Dunavu
Sljedeće jutro budimo se oko osam i pol, devet (na moj prijedlog, jer sam na putovanjima mali 'naci' i tjeram ljude na akciju i razgledavanje). Oko deset izlazimo i krećemo u razgledavanje grada. Prvo do čega dolazimo je već spomenuti parlament izgrađen u neogotičkom stilu. Zgrada je napravljena u čast tisućite godine od dolaska Mađara, 1896. godine. Parlament se može posjetiti u grupama, ali nam se to nije dalo, već smo se njegovoj ljepoti divili izvana i zatim nastavili put prema drugoj strani, Budimu.
Do slavnog Lančanog mosta kojim smo zakoračili u Budim trebalo nam je dvadesetak minuta. Do Budima možete i uspinjačom, ali za to nema potrebe. Lagana šetnja i začas ste gore, na brdu Gellerthegy, na kojem se nalazi crkva Sv. Matijaša koju smo posjetili i ulaz u nju platili oko 30 kuna, ali i famozna Ribarska tvrđava, mjesto s najljepšim pogledom na grad koja se sastoji od sedam tornjeva. Svaki toranj simbolizira jedno pleme koje se doselilo u Mađarsku u 9. stoljeću (a mi još od sedmog ovdje, ma zamisli) i koja su stvorila mađarski narod.
Nakon razgledavanja crkve i tvrđave, nastavljamo šetnju brdom i dolazimo do Kraljevske palače. Unutra se krije i nacionalna galerija, ali smo je prilikom ove posjete odlučili preskočiti. Nakon razgledavanja Budima odlučujemo se vratiti u centar Pešte, takozvani Oktogon, gdje jedemo nešto s nogu, jer smo pregladni da bi tražili restoran koji bi zadovoljio naša nepca. Ono što primjećujemo su povoljne cijene, te se tako u širem centru kebab pojede za 15 – 17, kava popije za 6 – 7, a veliko točeno pivo domaće proizvodnje stoji oko 10 kuna.
Nakon ručka i kave, razgledavanje se nastavlja, i to po Andrassy aveniji gdje se smjestila sljedeća stvar koju želimo obići, Muzej terora. Ovo mjesto je samo po sebi zastrašujuće, jer se radi o zgradi koja je nekoć bila sjedište mađarskih nacista te potom komunista, a danas je pretvorena u muzej sa sjećanjem na žrtve ova dva režima. Čim uđete u muzej bez riječi vas ostavi veliki tenk, iza kojeg po zidovima vise slike tisuće stradalih, uglavnom u komunističkom režimu. U muzeju se mogu vidjeti i zatvorske sobe iz doba diktatura, ali i slike ljudi koji su surađivali s komunističkim vlastima, a od kojih je dobar dio i dan danas živ. S obzirom kako smo manje - više svi zaljubljenici u povijest i Drugi svjetski rat, ovdje smo proveli dva i pol sata.
Poslije muzeja nastavili smo šetnju Andrassy ulicom prema najslavnijem trgu u gradu, Trgu heroja. Na sredini trga nalazi se ogromni, tridesetak metara visoki stup na čijem se vrhu nalazi anđeo Gabrijel. U podnožju stupa se nalazi prazna grobnica, u čast mađarskim herojima koji su život izgubili u ustanku protiv Sovjeta 1956. Iza spomenika nalaze se monumentalne kolonade između kojih se nalazi 14 kipova mađarskih kraljeva i znamenitih ličnosti. Prvi kip posvećen je Sv. Stjepanu, prvom ugarskom kralju, a zadnji Lajosu Kossuthu.
Vrijeme brzo leti pa je već sedam navečer, te je vrijeme za laganu šetnju nazad. Kupujemo sve što mladima treba za izlaske (piće, ima relativno mnogo dućana koji rade i cijelu noć) i odlazimo u stan s namjerom izlaska u noćni život Budimpešte. Nažalost, odlučujemo se malo odmoriti, al na kraju svi nakon cjelodnevnog pješačenja spavamo kao klade i budimo se iza ponoći. Nema veze, iako noćni život nismo doživjeli, napravili smo barem kućni party do sitnih noćnih sati.
Treći dan, povratak
Budimo se oko 9,10, pakiramo stvari i ostavljamo ključeve našem domaćinu u stanu. Stvari spremamo u auto, a mi se odlučujemo zaputiti prema bazilici Sv. Stjepana. Putem stajemo u slatki kafić na kavu i doručak, koji je skup, a ne nudi ništa posebno.
Nastavljamo do bazilike i odjednom se pred nama ukazuje ogromna građevina, koja može primiti čak 8 tisuća vjernika. Ulazimo unutra i divimo se kako je sagrađena za relativno kratko vrijeme, pedesetak godina u 19. stoljeću, dok nam se u isto vrijeme čini da se skele sa zagrebačke katedrale nikad neće maknuti. Unutrašnjost je isto također impresivna, a najneobičnija relikvija koja se ovdje čuva svakako je desna ruka prvog ugarskog kralja Stjepana.
Odlučujemo da nam je svima dosta kulture i odlazimo do Oktogona ubaciti nešto u kljun. Ovdje se smjestio simpatični restoran Szegedi Halbisztro Kiskorossy 2.0. koji poslužuje riblje specijalitete mađarske kuhinje. Osobno naručujem neobično spremljenog soma u kombinaciji s paštom s orasima i vrhnjem i zaključujem da je ovo zbilja jestivo i fino. Cijene opet ispadaju sjajne i razumne, po glavi nas je jelo došlo pedesetak kuna!
Bliži se i večer, te negdje oko pet konačno odlazimo i do najpoznatije ulice u grad, Vaci. Ovdje su cijene paprenije, a na njoj se nudi svašta. Radi se o pravoj turističkoj ulici gdje vas čim gledate meni restorana pozivaju unutra, gdje postoje 'ljudi kipovi', žicari i ostalo. Ovdje kupujemo suvenire (što ćeš, turist si i moraš) poput magneta, privjesaka i sličnog te se lagano pozdravljamo od prekrasnog grada na Dunavu.
Dolazimo do auta i za tri i pol sata vožnje uobičajene za autocestu (130 km/h) smo u Zagrebu, ali već mislimo kad bi ponovo mogli provesti vikend u glavnom gradu Mađarske i još ga mnogo bolje upoznati i doživjeti.
