Galerija
Potvrdit će vam to i naši sugovornici - filozof i povjesničar umjetnosti, novinar, glazbenik i stoper s punim desetljećem iskustva ceste Jan Vržina i Zoe Šarlija, dizajnerica i talentirana (i nagrađivana) fotografkinja, čija je autostoperska biografija također prilično impresivna, i čije zaustavljene slike ponekad govore puno više od tisuću riječi, a ponekad kažu samo onu najpotrebniju... Ili nijednu.
Ovaj par svoja putnička iskustva brižno dokumentira na IG profilu Kraj ceste na kojem objavljuju “anegdote, opise, stoperske tehnikalije, metafizičke introspekcije, socijalno angažirane analize i sve drugo što nam je cesta u tom trenu nametnula kao bitno”.
Njima su putovanja autostopom puno više od avanture ili stvaranja dopadljivih razglednica za društvene mreže. Svaki tren i svaki metar, svaki susret s “tuđom” zemljom, cestom, obitelji i kulturom bilježe, duboko proživljavaju i doživljavaju ga kao poziv na razmišljanje, na odgovornost, na djelovanje. “Autostop je puno više od jeftinog i ekološki održivijeg načina putovanja, to je način osobnog razvoja koji ruši predrasude, produbljuje razumijevanje različitih kultura i pojačava intenzitet života”, čuli smo da govore.
O svojim će putovanjima razgovarati s Ivicom Prtenjačom ovaj četvrtak u CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi (i obećavaju "unikatno putopisno-filozofsko-vizualno iskustvo"). Ulaz je besplatan, ali nitko ne jamči da ovo predavanje nećete nekako platiti – time što ćete poželjeti istražiti svijet (i sebe) baš na ovaj način, time da ćete se zapitati kako je jedan sličan, stari vi završio rintajući za korporaciju ili time što ćete okrenuti rundu-dvije za ekipu s kojom se osjećate istovremeno kao da ste doma i kao da ste na sasvim drugom kraju svijeta.
Mi smo razgovor otvorili pitanjem za novajlije: Zašto uopće autostopirati?
U startu treba razbiti mit da je autostop opasna aktivnost; istraživanja koja su rađena na temu ukazuju na to da je autostop samo 0,00001% opasniji od obične vožnje autom, što se u potpunosti poklapa s našim iskustvom. Od stotina i stotina ustopanih automobila, gotovo da isključivo prevladavaju pozitivna iskustva. Velika većina ljudi koje ustopate su sasvim normalni i dragi, što je ujedno i jedan od glavnih razloga za stopiranje.
Upozna se nevjerojatne ljude s kojima inače ne biste došli u doticaj — od renomiranih znanstvenika, preko lihtenštajnskih parlamentarnih zastupnica, pa sve do homeopata za životinje (ova tri primjera su samo s dvotjednog putovanja prošle godine što samo govori o učestalosti zanimljivih ljudi i njihove raznolikosti). To neće reći da su svi ekscentrici, lepeza je vrlo široka i pokriva sve slojeve i zanimanja, što je super jer vam daje direktan uvid u život lokalnih ljudi gdje god putujete.
Nema boljeg načina za zaroniti u kulturu tuđine od ustopavanja obitelji, radnika i ljudi poput nas s nekog prostora. Nerijetko to završi odlascima na lokacije koje uopće niste imali u planu, a ispostave se skrivenim draguljima još uvijek netaknutim turističkim pogledom.
To nas vodi najbitnijem razlogu za stopiranje, njegovoj predivnoj, inherentnoj nasumičnosti. U svijetu gdje su putovanje i transformativna iskustva komodificirana do mjere da im je oduzet smisao, autostop je rijetki alat koji nam svojim slučajnostima i nepredvidivostima doista pruža istinsku avanturu.
Fascinantno je do koje mjere se svemir zna posložiti tebi u korist, čak i ako se tako nimalo ne čini na prvu, stoga na svakom putovanju u više navrata govorimo da je autostop odraz života u malome. Otud naša definicija ‘Kraja ceste’ — susret s nepoznatim koji ti daje točno ono što (ne) tražiš.
Kraj ceste koji možete pratiti na Instagramu svojevrsna je priprema za putopisno-fotografsku knjigu, koja će slijediti stopersko putovanje u ljeto 2023. godine od Zagreba preko Crne Gore, Albanije, Italije i Tunisa do Alžira. Zanimalo nas je kakva će ona biti.
“U razgovorima i pisanju nastojimo naglasiti moment društvene osviještenosti. Putopis je po prirodi pogled i govor o drugome, što uvijek sa sobom nosi skrivene predrasude, usporedbe i pretpostavke. Putopis koji naizgled ne stavlja stvari u društveni kontekst to svejedno radi, samo što određenu viziju svijeta gura na perfidniji način i banalizira društvenu stvarnost. Najrasprostranjeniji primjer toga je onaj klasičan “oni nemaju ništa, a sretni su” narativ koji ne samo da egzotizira druge ljude i njihovu patnju, nego i perpetuira status quo.
Drugim riječima, takvim narativima se opravdavaju pojave poput nejednakosti i nehumanosti suvremenih odnosa moći, a stanje stvari u svijetu se prezentira kao nešto prirodno i normalno, “neki imaju, neki nemaju”. Za nas bi putopis trebao propitivati i kritizirati, dajući glas obespravljenima, iznoseći na površinu probleme i nepravednosti modernog društva.
Umjesto da pišemo “ovdje je loše”, trebamo postavljati pitanje “zašto je ovdje loše?” Na taj način dobivamo uvid u to kako svijet funkcionira, iz čega proizlazi da imamo puno više zajedničkog s prosječnim ljudima iz drugih kultura, nego s elitama s naših prostora. Ta je komponenta u knjizi i predavanjima glavna nit vodilja koja se provlači kroz naše opise susreta s ljudima, mjestima i njihovim kulturama.”
Zanima nas kako proživljavaju svoja putovanja... što im je najljepše na njima i što nikada neće zaboraviti.
“Putovanje je skup trenutaka, iskustava i susreta”, započinje Zoe. “Najljepše bude kada vam potpuni neznanci otvore vrata svoga doma i ponašaju se prema vama kao prema dobrim starim prijateljima.
Osim toga, momenti koji se urežu u sjećanje su i bizarne slučajnosti poput one kada smo ustopirali djevojku iz Munchena, a zatim nepovezano, dva tjedna nakon ustopali i njenu majku koja nam je rekla da nikada nije stala stoperima, ali da je ovaj put odlučila jer joj je kći pričala kako je stala “nekom simpatičnom paru s gitarom”.
Tu je i priča o stopiranju na jugu Španjolske kada je Janu ostao ruksak sa svim stvarima u autu. Proveli smo pola sata u nevjerici sjedeći na mjestu, gdje nas je Alžirac Bachir iskrcao, nadajući se nekom čudu. Nekih pola sata nakon dolazi isti taj auto, mi mu mašemo, on staje, ali ne zato što je skužio da je torba tu, nego da nas još jednom pozdravi.
Shvativši da smo malo i zapeli, otfurao nas je još malo dalje do iduće benge, a u to malo vremena smo razmijenili kontakte. Bachir nas je tad pozvao da dođemo u njegovu zemlju, da će nas velikodušno ugostiti. Te 2021. godine nam ni na kraj pameti nije bio Alžir kao destinacija, ali 2023. dolazimo na ideju putovanja od Zagreba do Magreba.
Kontaktirali smo Bachira, čovjeka kojeg smo upoznali na samo 15 minuta, a on nam je promptno organizirao sve, iako tada nije bio u Alžiru. U njegovom rodnom gradu Biskri, dočekao nas je njegov bratić Zinou i u narednih nekoliko dana su nam on, njegova obitelj i susjedi pružili neviđeno gostoprimstvo, dok je Bachir sve nadgledao preko videopoziva.”
"Slažem se sa Zoe, ali njoj u inat, ja ću navesti trenutak kad sam završio na turskom vjenčanju”, smije se Jan. “Otkad smo krenuli stopom prema Iranu, Zoe je jako htjela završiti na nekom “ludom lokalnom vjenčanju”, što se na putu do tamo nije dogodilo. Kako je zbog svoje izložbe u Laubi morala letjeti ranije za Zagreb, prijatelj i ja smo sami stopali iz Teherana nazad kući.
Tako smo drugog dana završili u Pasinleru, selu na istoku Turske, s namjerom da nastavimo dalje premda je debelo pao mrak. Čim smo izašli iz auta vidjeli smo da se pored nas odvija neka fešta, što nam je odlično sjelo jer nam je ponestalo vode i sve drugo je bilo zatvoreno. Ja sam pitao konobara da natoči vode, a on mi je gestikulirao da odsviram nešto ljudima koji plešu u pozadini. Prije nego što sam uopće uspio pokopčati što se događa, iza nas su se stvorila tri tipa u odijelima, obgrlila nas i bacila u centar zbivanja. Glazbenici na klavijaturama i mikrofonu su prestali, publika nas je okružila i mi smo se sviranjem pridružili kakofoniji njihovih povika i pljeskanja.
Obasipali su nas novcima, dali nam hrane, a potom nas posjeli da gledamo njihovu tradicionalnu igru gdje muškarci hodaju u krug i slušaju naredbe na mikrofon dok ih promatraju dva druga tipa s remenjem u rukama. Najsporiji u izvršavanju naredbe, primjerice skidanje cipele ili rađenje sklekova, dobiva po glavi i leđima spomenutim remenom, zbog čega je izbila svadbarska buna gdje su goniče s remenom počeli gađati cipelama. Dan-danas nisam siguran jesam li to sanjao.”
A loša iskustva? Postoji li nešto što biste izbrisali ili barem ne biste voljeli ponoviti?
“Nismo imali nekih baš loših iskustava”, suglasni su Zoe i Jan. “Bilo je tu neugodnih situacija, ali da možemo prevrtiti film unazad ne bismo ništa promijenili jer je svako od tih iskustava vrijedno. Kao u životu, putovanje ne čine samo ugodna iskustva, nego i ona nelagodna koja nas grade, razvijaju našu snalažljivost i općenito doprinose čvrstoći duha.
Ako baš moramo izdvojiti nešto, ne bismo ponovili anegdotu zaglavljivanja na istoj lokaciji dva dana. Dotična se odvila u ruralnoj Španjolskoj, kod gradića Adra, gdje smo nakon osam sati stopanja prenoćili, da bismo se idući dan vratili stopirati na isti izlaz ponovno bez uspjeha. Opet, ima nešto meditativno i u tome, tjera čovjeka na introspekciju i dosadu što je rijetko dostupno u našoj hiper ubrzanoj okolini.”
Što biste, na osnovu svojih putovanja, savjetovali novim i budućim autostoperima?
“Dobro je baciti oko na Hitchwiki, online projekt svjetske autostoperske zajednice koji je najbolji izvor za sve autostop dileme. U praksi, ta dilema se manifestira kao banalno pitanje s koje lokacije krenuti, odnosno kako izaći iz grada. Kad ljudi govore da su imali loša iskustva stopa i da to “više ne šljaka kao nekad”, u pravilu znači da su odabrali loše mjesto za stop.
Ako stopate na palac, dakle na lokalnim cestama, uvijek treba voditi računa o vidljivosti, nagibu ceste, prometnosti, potencijalnim cestama koje se priključuju vašoj cesti nešto dalje itd. S druge strane, na autocesti se skače od benge do benge pa je najvažnija pravovremena reakcija, dakle izlazak na zadnjoj bengi prije no što vaš vozač skreće s vašeg puta.
Segment stoperske zajednice propagira korištenje natpisa za željenu destinaciju, no, to je velika debata u kojoj smo mi čvrsto na strani ne-tabli. Za početak, tabla često može umanjiti šansu da vam stane auto koji ide dobar komad vašeg puta, ali ne ide na konkretnu finalnu destinaciju. Bez table kada vam auto stane imate zapravo vremena iskomunicirati s vozačima neku kombinaciju. Na autocestama tj. bengama ima još manje smisla, jer su šanse za dobivanje prijevoza puno veće ako ne stopate na palac, nego ljude pitate direktno u lice.
Ako govorimo o generalnim savjetima, podrazumijeva se da budete pristojni, simpatični i čisti u svakoj situaciji. Auto koji vam se zaustavi nije vaš taksi, vi ste u njemu gost i trebate pokazati interes za ljude koji su vas pokupili, na koncu to je i glavni razlog stopanja. Od drugih generalnih savjeta bismo istaknuli da kad stopate na palac gledate ljude u oči, da ne posustanete duhom, te da ako zapnete na lokalnoj cesti, iskoristite natpis “1 km” jer uvećava šansu za zaustavljanje.”
