Iako se Vikinzi uglavnom prikazuju kao prljavi i grubi divljaci, u stvarnosti su bili puno finiji i dotjeraniji od kršćanskih naroda u Europi, a osobnu higijenu shvaćali su vrlo ozbiljno. Veliku su pažnju poklanjali svome izgledu i nosili su lijepu odjeću i nakit.
Odjeću su izrađivali od vune, lana i životinjske kože, a bogati su nosili i svilu. Nakit je bio od srebra, zlata, dragog kamenja i poliranog stakla, ali kitili su se i pripadnici nižih slojeva nakitom od kositra, olova i željeza. Cipele i čizme pravile su se od životinjske kože i nisu imale petu.
Sjevernjaci su dakle bili vrlo dobro odjeveni. Postojala je i svakodnevna jutarnja rutina, a subota je bila rezervirana za kupanje i pranje odjeće. Ilustracije radi, u isto vrijeme Europljani bi se oprali možda jednom godišnje, s iznimkom visokog plemstva koje se ipak kupalo nešto češće.
Osobna higijena bila je duboko ukorijenjena u vikinšku kulturu, a razlozi su vjerojatno duhovne naravi. Bitno je bilo početi dan opran i počešljan za slučaj da im je taj dan i posljednji jer se vjerovalo se da duša preminulog u zagrobnom životu izgleda kao u trenutku smrti. Ali, kada bi izgubili nekoga bliskog, Vikinzi bi se u znak žalosti prestali prati.
Vikinzi su koristili i puno pomagala za higijenu i dotjerivanje. I muškarci i žene držali su svoj pribor u posebnim kutijicama i koristili ga svakodnevno, a s njime su bili i pokapani. Osobni set obično su činili češalj, čistač za uši i nokte, britvica i pinceta. Češljevi su se izrađivali od drva ili od životinjskih kosti, a čistači za uši i nokte te pincete od drva, kosti, slonovače ili srebra.
Zapravo, najčešći pronađeni vikinški artefakti nisu sjekire ili štitovi nego – češljevi.
Poznato je i da su izrađivali snažan sapun od životinjske masti i pepela koji se nije koristio samo za kupanje, već i za izbjeljivanje kose. Svijetla kosa bila je cijenjena u vikinškoj kulturi, tamnokosi su se smatrali "tmurnim i nepredvidivim", pa su ponegdje zato izbjeljivali i brade.
Postojao je točno određen režim higijene. Svako jutro bi se počešljali, umili i oprali ruke, a ruke su redovito prali i prije jela. Subotom su se kupali i prali rublje, a u skandinavskom jezicima subota je i danas „dan za pranje“. Na islandskom je doslovno ostao Laugardagur – dan bazena, a u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj oblik se malo promijenio u sadašnji Lørdag, tj. Lördag).
Naravno, kako, odnosno u čemu su se prali, ovisilo je najviše o o tome gdje su živjeli. Na području Danske vjerojatno su se kupali u jezerima ili drvenim kadama, a na Islandu u termalnim izvorima.
I danas na Islandu možete posjetiti bazen koji si je za potrebe subote izgradio veliki islandski pisac iz 12. stoljeća Snorri Sturluson.
Većina povijesnih zapisa o Vikinzima dolazi iz pera kršćanskih pisaca, koji su, naravno, prodore "divljaka sa sjevera" htjeli prikazati što strašnijima, a njih, zle pogane - u najgorem svjetlu.
Smiješna strana povijesti bilježi i da su ti divljaci na svojim osvajanjima i prečesto osvajali žene, pa i plemkinje, diljem Europe, odnosno "pokolebali bi njihovu vrlinu" baš zato što su imali naviku svaki se dan počešljati, što su se prali i redovito mijenjali odjeću. I oprani prošle subote vjerojatno su Europljankama mirisali kao cvjetna livada u usporedbi s njihovim muževima.
Kupanje i osobna higijena nisu bile kršćanske vrijednosti jer ih je Crkva povezivala s poganskim običajima. (Javno) kupanje bilo je i zabranjeno jer se smatralo da vodi u nemoral i bolest. Tako je u kršćanskoj Europi većina izbjegavala prati se, prali su tek ruke (ali ne prije jela) i dijelove lica jer je postojalo snažno vjerovanje da se od vode oslijepi.
A što se tiče divljaka, sigurni smo da su Vikinzi tako zvali prljave i smrdljive Europljane koji nisu mogli shvatiti važnost kupanja, pranja odjeće i držanja do izgleda.
8 dana na sjeveru Islanda: Sasvim drugačija ruta koja će vam dati osjećaj da stvarno otkrivate nepoznato
