Idilično švicarsko selo Grimentz, koje se nalazi na oko dva i pol sata od Ženeve ili Berna omiljeno je mjesto skijaša, ali i svih onih koji traže komadić mira, daleko od gradskog betona. Za dugih i hladnih zima u Grimentzu stanovnici su preživljavali na siru koji je zbog aromatičnog bilja s planinskih pašnjaka vrhunska delicija. Od ljetnog mlijeka pravili bi goleme i čvrste kolute koji bi potom dozrijevali na hladnom planinskom zraku mjesecima.
Spremni za kušanje bili bi kad nastupe najniže temperature, ali s vremenom bi samo dobivali na kvaliteti. Obilje kalorija koje je vraćalo snagu za hladnih dana najbolje je pasalo uz raženi kruh i otvorenu vatru koja grije promrzle kosti.
Osim čistog zraka i prekrasne prirode, visoki alpski vrhovi omogućili su njegovanje jedinstvene tradicije. Još je švicarska antropologinja Yvonne Preiswerk primijetila neobične pogrebne rituale u Grimentzu koji su je podsjetili na drevni Egipat, a nije bila posljednja koja željela znati više o tajnama tog idiličnog kraja.
U potrazi za najstarijim sirom na svijetu, agronomska stručnjakinja Molly McDonough također je krenula prema Grimentzu gdje ju je put odveo do Jean-Jacquesa Zuffereyja koji u svojem podrumu čuva sireve starije od stotinu godina.
Zufferey joj je ispričao nešto više o bizarnoj tradiciji „sireva za pokojnike“, odnosno posmrtnih koluta koji su se radili posebno za svakoga i potom čuvali sve do njihove smrti kako bi se poslužili na sprovodu.
Tako bi si još za života stanovnici osigurali zakusku za one koji ostaju. Nakon smrti pokojnikovim bi se kravama skinula zvona s vratova kako bi i one mogle „žalovati“, a obitelji bi se okupile oko sira i vina u sjećanje na voljenog člana.
Početkom 20. stoljeća tradicija posmrtnih sireva je polako počela odlaziti u zaborav, ali u nekim od podruma razasutih po dolini još uvijek se mogu pronaći pažljivo složeni koluti. I Zuffereyjeva obitelj je zaboravila na pogrebne sireve, sve dok njegova baka nije umrla 1944. Tada je njegov otac pronašao dva vrlo stara koluta u njenom podrumu proizvedena 1870., na što je ukazivala rezbarija.
Umjesto da ih pojede, obitelj je sačuvala sir i nastavila tradiciju, a kolekcija je postala sve veća. Jedan od sireva ima čak 150 godina. Vlasnik se brine što će se dogoditi sa sirom nakon što napusti ovaj svijet, a nada se da će do tada pronaći muzej ili kakav prostor s odgovarajućim uvjetima za čuvanje.
