Volite putovati? Naravno, svatko voli zamijeniti svakodnevicu velikim šarenim svijetom, novim vidicima i zanimljivim susretima na svakom koraku. I k tome biti – na godišnjem odmoru. Ali – morate li putovati? Osjećate li neutaživ poriv za kretanjem, čežnju za novim, želju za stalnim lutanjem?
Precizni njemački jezik ima kovanicu za taj osjećaj koja ga toliko dobro opisuje da je pobijedila sve druge, čak i engleske riječi, i negrapne opisne sintagme poput naše „želje za lutanjem“. Sanjate li putovanja i kad ste budni, razmišljate da date otkaz kako biste istražili istočnu Aziju ili razmišljate o otvaranju škole za siromašne u Kolumbiji (za početak) – uhvatio vas je Wanderlust.
"Wandern" znači lutati, a "Lust" označava želju, poriv ili užitak. Riječ je globalno prihvaćena kao opis neutažive žeđi za putovanjima, za lutanjem, za nepoznatim. Ovdje se ne radi o putovanju kao povremenoj želji za bijegom il odmorom, već je riječ o stanju duha, o čežnji koja dolazi iz dubine, poput instinkta, i iz temelja mijenja i određuje život pojednica.
Čovjek je i biološki stvoren za kretanje, a povijesno i kulturološki – upravo nas ono određuje. Kretanje, znači otkrivanje, rast i napredak, ali također podrazumijeva i veći rizik nego hvaljenje mora s kraja. Putovanja nas mijenjaju, na putovanjima upoznajemo sebe bez zaštitne mreže poznatog i bliskog, na putovanjima upoznajemo svjetove za koje nismo ni slutili da supostoje s „našim“.
Lutanje kao imperativ, postojalo je naravno i prije termina Wanderlust koji je prvi put upotrijebljen 1902., a široko se počeo primjenjivati u ovom desetljeću. Kroz tisućljeća povijesti, od Homera do Iggyja Popa, postojale su međutim i druge riječi za one koji „moraju ići“ ili za ono što ih na to tjera.
Od antičkih peripatetičara i srednjovjekovnih peregrina ili naših remeta, skitnica i lutalica, svaki jezik ima svoj vokabular koji se bavi ovom iskonskom potrebom. Možda je grčka eleuteromanija najbliža značenju Wanderlusta (ali tolika riječ jednostavno nije imala šanse u anglo-svijetu): neodoljiva žudnja za odlaskom na nepoznata mjesta, intenzivna i stalna čežnja za slobodom i istraživanjem.
Hodofilija (grč.) je duboka ljubav prema putovanjima, dérive je francuska riječ kojom se označava lutanje koje je samo sebi svrhom, bez posebne svrhe ili cilja, „landranje“, rekli bismo pod utjecajem njemačkoga wandern, a dépaysement vrlo precizno označava nalet adrenalina koji doživljavamo u nepoznatoj okolini.
Naš mozak doslovno žudi za novim iskustvima. Neurološki gledano, svaki put kad se upustimo u nešto novo – bilo da je to istraživanje novog grada, isprobavanje lokalne hrane ili upoznavanje nepoznate kulture – naš mozak oslobađa dopamin. Ovaj mehanizam potiče osjećaj nagrade i ugode, zbog čega nas putovanja toliko ispunjavaju.
Ali znanstvenici su otišli i korak dalje i pokušali su otkriti može li se wanderlust povezati s genetikom. Studije su pokazale da varijanta gena DRD4, poznata kao 7R+ alel, utječe na razinu dopamina u mozgu. Osobe s ovom varijantom gena sklonije su rizičnom ponašanju, impulsivnim odlukama i - putovanjima.
Neki ga već nazivaju “wanderlust genom”. Prema istraživanjima, osobe s 7R+ genom osjećaju snažniji poriv za istraživanjem novih prostora – bilo da se radi o fizičkim lokacijama ili životnim iskustvima.
Je li vam poznata? "Obična" zalogajnica koja je postala veliki turistički hit
