Galerija
Zašto "porez na mokraću"?
U starom Rimu urin nije bio otpad u današnjem smislu, nego vrijedna sirovina. Skupljao se iz javnih nužnika i koristio u raznim industrijama – ponajprije u štavljenju kože i pranju tkanina. Amonijak iz urina pomagao je u čišćenju i obradi materijala, pa je imao stvarnu tržišnu vrijednost.
Car Vespazijan, suočen s prijekom potrebom punjenja državne blagajne, odlučio je uvesti porez na prikupljanje urina iz javnih zahoda. Na taj je način država ostvarivala prihod od nečega što se već intenzivno koristilo u ekonomiji.
Pecunia non olet – novac ne smrdi
Najpoznatija anegdota vezana za taj porez navodni je razgovor Vespazijana i njegova sina Tita. Kada je Tit kritizirao očevu odluku, navodno mu je Vespazijan pokazao novac prikupljen od poreza i rekao: Pecunia non olet – novac ne smrdi.
Ta izreka postala je simbol pragmatične politike i danas se često koristi kada se govori o izvorima prihoda koji su moralno ili estetski upitni, ali ekonomski korisni.
Važno je naglasiti da Rim nije imao porez na urin kao tjelesni otpad građana. Porez se odnosio na komercijalno prikupljanje i prodaju urina iz javnih nužnika, što je u to vrijeme bila legitimna gospodarska djelatnost.
Dakle, riječ je više o porezu na industrijsku sirovinu nego o apsurdnoj kazni za fiziološku potrebu.
Nasljeđe te neobične mjere
Iako zvuči neobično iz današnje perspektive, Vespazijanov porez pokazuje koliko je rimska administracija bila pragmatična i prilagodljiva. U vremenu kada je državi trebao svaki novčić čak su i najneugodniji izvori prihoda postali dio fiskalnog sustava.
Danas ta priča živi kao zanimljiva povijesna anegdota koja podsjeća da su granice "normalnog" u poreznoj politici tijekom povijesti bile vrlo rastezljive... da ne kažemo likvidne.
Kako je Split izgledao prije 130 godina: Bacite oko na fotografije koje bude nostalgiju
