Galerija
Otok Svetac ili Sveti Andrija jedan je od otočića viškog arhipelaga, a smjestio se 14 nautičkih milja ili nešto više od 25 kilometara zapadno od Komiže: nasred mora, gotovo točno na pola puta između dviju jadranskih obala. Još je početkom novog tisućljeća bio najudaljeniji naseljeni hrvatski otok, ali otkako više nema njegove posljednje stanovnice, Svetac je i službeno nenastanjen.
"Posljednji rub Jadrana"
Taj otočić površine 4,6 kvadratnih kilometara, strmih obala bez prirodne luke i sidrišta, nikako se ne može nazvati pristupačnim. Usprkos tomu ovuda je u rimsko doba prolazio jedan od najvažnijih jadranskih plovnih putova, a sam je otok bio nastanjen od prapovijesnog doba.
Na njemu se nalaze i ostaci utvrde koju je navodno dala sagraditi ilirska kraljica Teuta, pa se otok ponekad naziva i Teutinim. Od 11. do 15. stoljeća na njemu su živjeli benediktinci, koji su u 15. stoljeću na južnoj strani otoka i izgradili crkvicu sv. Andrije.
U drugoj polovici 18. stoljeća na otoku se proizvodila borova smola (paklina) za venecijanska brodogradilišta, zbog čega se na otok doselila obitelj Zanchi (danas Zanki) iz Italije, čiji su potomci vlasnici Sveca, a na nekadašnju "industriju", osim mlade šume, podsjeća i područje nazvano Corno Zemja, gdje se nekada smola pretvarala u katran.
Veliki pjesnik Tin Ujević opisao je svoj posjet tom otoku 1930. godine u putopisu "Teutin dvor", koji započinje riječima: "Dospjeli smo na posljednji rub Jadrana, gdje se već kaže: Dovle i ne dalje (nec plus ultra)…" Svetac kao da je uvijek bio neosvijetljeni i neobilježeni kraj poznatoga (jadranskog) svijeta.
Njegove surove litice i neprijateljski raspoložene oštre obale koje se daju baš svakom vjetru rijetko su koga, osim Zankijevih, očarale toliko da bi svojevoljno ostao. Ponekad bi, kako se još sjećaju Višani, koji ribar zapeo na Svecu kad bi vrijeme podivljalo, a Svecoranima je bilo uobičajeno primati ih k sebi dok nevera ne prođe.
Otok bez sigurne luke i divljeg mora potpisao je mnogima nemilosrdnu presudu. Najveći broj stanovnika, koliko možemo pratiti, Svetac je imao 1952. godine – njih sedamdeset i dvoje.
Ludo more, rijetke ptice i djeca lovci
Jedino sigurnije pristanište izgrađeno je u uvali Povlov buk na jugozapadnoj strani otoka, najbliže danas napuštenom naselju, i to tako što je u uvali podignut ogroman zid. No niti on nije uvijek jamčio sigurnost, sjećaju se Zankiji. Na Svecu se oduvijek živjelo teško, a svakodnevica je bila puna opasnosti.
Vjetrovi pušu toliko jako da ponekad podižu i kamenje, a more, iako privlačno jer je bogato pučinskom ribom, u trenu bi promijenilo raspoloženje. Brodolomi i nesreće neodvojiv su dio njegove priče, kao i nadrealne crtice iz života njegovih nekadašnjih mještana koji su navodno djecu spuštali na užetu niz strme litice kako bi lovili pučinske ptice gregule, kaukale i sokole te na obiteljski stol donijeli nešto osim ribe.
Zbog bogatih ribljih staništa i kolonija rijetkih ptičjih vrsta Svetac je, kao i Brusnik i Jabuka, druga dva otoka Viškoga arhipelaga, dio UNESCO-ove globalne mreže geoparkova. Svetac je i jedino poznato stanište nekih endemskih biljaka, a na svojoj maloj površini skriva čak dvadeset i osam špilja, od kojih se neke mogu pohvaliti i neonskim plavetnilom poput poznate Modre špilje na Biševu, na primjer špilja Medvidina u Cornuj Ploci na jugoistočnoj obali otočića.
I Zankiji su, kada su stigli na otok, isprva živjeli u špiljama, a početkom 20. stoljeća sagradili su nekoliko velikih kamenih kuća za desetak obitelji. Danas su njihovi prozori otvoreni tek ljeti, kada na otok dolazi netko od obitelji - da se brine o vinogradu, provede pokojeg (avan)turista ili pobere kapare, a zimi, kada su čvrsto zatvoreni, na Svecu ostaju samo najizdržljiviji – nekoliko tovara i mačaka.
Najusamljeniji pod Velebitom: Otok najbistrijeg mora koji nije birao svoju povijest
