Zlobnici će reći kako Englezi ne znaju kuhati i kako otočka hrana ne valja. Ostali će biti previše pristojni da to potvrde. Ali tako je kako je – engleska kuhinja naprosto nije poznata u svijetu po nekim naročitim delicijama… osim jedne.

Naizgled prilično bazična, ali opet ukusna: fish and chips. Većina nas sigurno je odrastala u uvjerenju da je ovaj „chips“ doista pravi čips, no riječ je o krumpirićima tj. pomfritu koji se serviraju s pohanom ribom. Obično se smatra tipičnom britanskom hranom i vrlo je popularna, a riba i krumpiri bili su pod posebnom zaštitom za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata upravo zato da bi narod imao što jesti.

Ipak, malo ljudi (pa čak i onih odraslih u Britaniji) zna da čak ni ova nacionalna delicija ne potječe iz Velike Britanije. Da bismo otkrili otkuda potječe ovo jelo, moramo se vratiti sve do srednjeg vijeka, u Andaluziju, a potom u Portugal.

Andaluzija je bila šaroliko mjesto u kojem su se miješale vjere i nacije, pa je često i simbol za zlatno doba suživota kršćana, muslimana i Židova. Ta idila prekinuta je u 15. stoljeću kada je počela Španjolska inkvizicija zbog koje su Židovi morali pobjeći u susjedni Portugal, a potom i u druge dijelove Europe.

Utočište su, između ostalog, pronašli i u Engleskoj. Sa sobom su ponijeli mnoštvo recepata iz svoje kulinarske tradicije, no zbog novih uvjeta i nedostatka namirnica, bili su prisiljeni i na neke nove kombinacije. Budući da na Šabat (koji počinje u petak navečer i završava u subotu navečer) nije dozvoljeno kuhanje, židovske obitelji bi kuhale petkom kako bi imali pripremljenu hranu za subotu.

Jedno takvo jelo koje su pripremali bila je bijela riba (uglavnom bakalar) koju bi pržili u tankom sloju brašna. Tijesto je pomagalo očuvanju ribe koja se tako mogla jesti i hladna idućeg dana, a pritom ne bi izgubila previše okusa.

Miris bakalara namamio je i njihove nove engleske susjede, do te mjere da su uskoro počeli prodavati prženu ribu na ulicama s pladnjeva. Priča o židovskom načinu čuvanja ribe ušla je u 18. stoljeću u britanske kuharice, a čak je i sam američki predsjednik Thomas Jefferson nakon posjete Engleskoj pisao o „židovskom načinu prženja ribe“.

Doduše, nitko nije siguran kako su krumpirići upali u igru. Općenito je krumpirima trebalo dulje vremena da stignu do Engleske, a Belgijanci će rado reći kako su baš oni izmislili pomfrit. Točnije, bila je to jedna žena koja je, nakon smrzavanja rijeke jedne hladne zime 1680. godine, izrezala krumpiriće na tanke dijelove u obliku ribe i prepržila ih na ulju kako bi prehranila svoju djecu.

Ono što se sigurno zna jest to da su u Engleskoj 1860-ih godina otvoreni prvi „fish and chips“ dućani – neki smatraju kako je iza prvog takvog dućana stajao mladi židovski imigrant Joseph Malin, dok neki tvrde kako je to bio domaći čovjek u Manchesteru.

No, zar je više važno? Velika Britanija tako je u svojoj kuhinji, s kojom se svijet često šali, dobila jaki adut. A bome, nismo ni mi u ostatku svijeta imuni na okuse ove hrskave poslastice pa se one mogu pronaći na menijima brojnih restorana.

Zgrade bez prozora: Podsjetnik na vremena kada se plaćao porez na dnevnu svjetlost i svježi zrak Zazidani prozori, Engleska - 1 Zazidani prozori, Engleska - 2 Zazidani prozori, Engleska - 3 +3 Zazidani prozori, Engleska

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju